Srijeda, August 2008

Crtice iz rata 6 dio  

Tigar sloboda 94 - Izacicu Ponosan nam Budi

U akciji „Tigar-Sloboda 94“ 5. korpus je pocetkom jula 1994. godine preduhitrio srpskog agresora i kvinslinga Fikreta Abdica, koji su planirali novu, opseznu ofanzivu na Bihac. Vještom prijevarom, oruzje, municija i hrana, manjenjeni navodnim pobunjenicima u Bihacu, dospijeli su u magacine 5.korpusa. Akcijom su u potpunosti razotkirvene veze Fikreta Abdica sa srpskim agresorom.

Potvrdjena je i povezanost UNPROFOR-a u drugih medjunarodnih organizacija sa agresorom u cilju pritiska na 5.korpus i Bihac. Fikret Abdic koji je oponašao neprikosnovenost lidera na prostoru Zapadne Bosne, konacno je morao objasniti svojim podanicima-muslimanima debele veze sa srpskom fašistickom bratijom na Palama i Kninu. Abdiceva autonomija tzv Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, stvorena je na osnovu srpskih hegemonistickih zelja, što je komanda 5.korpusa uspjela dokazati i raskrinkati pocetkom jula 1994.godine ovom akcijom. Naime, veliki dio stanovništva na podrucju Cazinske krajine nije vjerovao da Fikret Abdic saradjuje sa cetnicima. Naprotiv, gladan i izmucen, krajiški covjek je lakovjerno povjerovao Abdicevim tezama kako se on jedini u BiH bori za mir, rad,  i disciplinu. To su uobicajene komunisticke teze, koje je izdajnik Abdic pothranjivao novim konvojima juznog voca, brašna, ulja i šecera.

Oni koji su ogoljeli duhom u ratnoj nesreci i neimaštini, odlazili su put Velike Kladuše, u tabor Fikreta Abdica, a on ih je odmah mobilizirao i slao na linije prema 5.korpusu. Abdic je od prvih dana svoga izdajnickog cina angazirao iskusne srpske oficire, eliminirao jedinice UNPROFOR-a (postrojbe francuskog bataljona) koje su trebale štititi granicu izmedju BiH i Hrvatske i osiguravati prolazak konvoja za Bihac relacijom Zagreb-Karlovac-Vojnic-Velika Kladuša-Bihac.

Osim artiljerijske podrške, koju je imao u cijelom periodu borbe protiv 5.korpusa, Abdic je omogucio srpskim jedinicama sa Banije i Korduna da se nesmetano krecu teritorijem Velike Kladuše i ugrozavaju linije odbrane 5.korpusa. Zauvrat, Srbi iz Hrvatske, koji su imali tada svoju paradrzavnu tvorevinu sa sjedištem u Kninu, omogucili su Abdicu da koristi teritorij pod njihovom kontrolom i da tako brzo prebacuje snage napadajuci 5.korpus na potezu od Zirovca do Maljevca. Radi se o granicnom polozaju dugom oko 240km. Abdicevi oficiri imali su slobodni ulazak u svaki magacin oruzja i municije na prostoru Srpske Krajine u Republici Hrvatskoj. Naravno osim što našli zajednicki interes u pokušaju uništenja 5.korpusa, Srbi i Fikret Abdic unovcili su dobro svoje veze i necastan posao.Fikret Abdic je ulozio ogroman novac u pokušaj da sa cetnicima stvori kvinslišku tvorevinu na prostoru bihacke regije.

Drugog decembra 1993.godine snage Fikreta Abdica, koje na vojnom polju nisu predstavljele ništa do seoske bande, upadaju preko Kordunskog Ljeskovca (teritorij pod kontrolom krajinskih Srba) za ledja pripadnicima 5.korpusa, te postizu prvi znacajniji vojni uspjeh uz pomoc Srba, njihovog orudja i oruzja, ali i susretljivih pripadnika Poljskog bataljona iz sastava UNPROFOR-a. „Mirovnjaci“ se navodno nisu zeljeli uplitati u musl-muslimanski sukob, pa su predvidjeli da u obavezi imaju štititi granicu izmedju BiH i Hrvatske.
Slicno su se ponašali i Francuzi.“neutralno“. Vojnici francuskog bataljona su krajem decembra 1993.godine evakuirali cijelu Abdicevu 4. brigadu sa Skokova, naravno i njihovo oruzje i opremu kada su jedinice 5.korpusa napokon odgovorile na ucestale provokacije Abdicevih falangista.

Dok smo mi ovdje cetnici nece uci u Bihac“

Pokazujuci nepincipijelnost, za vrijeme najace srpske ofanzive na Bihac od 6.februara 1994.godine do marta te godine, Francuzi, pripadnici FRABAT u sastavu UB snaga, nisu se udostojili cak ni objektivno informirati svoj štab i zapovjedništvo UN-a u Zagrebu o silini srpske ofanzive, stradanju civila i razaranju uzeg gradskog jezgra Bihaca, koji je vazio za jednu od 6 zašticenih zona. Štoviše, u dva navrata su optuzili pripadnike naše armije za izazivanje sukoba, a 5.korpus se samo branio, te ua ubojstvo dvojice pripadnika UN-a. Komandanti francuskog bataljona su odigrali kljucnu ulogu i kod sprecavanja intervencije NATO-ih aviona na polozaje srpskog agresora oko Bihaca.

Oni su, slicno Srbima, zeljeli dokazati kako bi mir u tom regionu nastupio kada bi se razoruzao 5.korpus ili kada bi se,jednostavno, predao Karaddzicu ili Abdicu. Na tu kartu igrao je narocito pukovnik Legrije, kojeg ce narod Bihaca pamtiti po cinizmu i hladnokrvnosti s kojima je pratio ubijanje civila na gradkim ulicama.
Buduci da je stanovništvo Bihaca vec tada pokazivalo izvjesne rezerve i odbojnost prema mirovnjacima, tadašnji komandant pukovnik Legrije izdaje na svoju ruku izjavu u kojoj hrabri stanovništvi rijecima: “Dok smo mi ovdje, Srbi nece uci u Bihac.“ Na svu srecu, nijedan stanovnik Bihaca nije povjerovao u tu popagandisticku izjavu francuskog oficira,koji se u najtezim trenucima za Bihac iznenada poceo baviti mirovnim aktivnostima. Slicno su Bošnjaci nasjeli na pocetku rata, kada su jurcali po mitinzima za mir, a protiv rata u BiH. Za to vrijeme, Srbi su napuštali gradove i odlazili u okolne šume i postavljali teška oruzja za masovno uništenje, bolje reci istrebljenje Bošnjaka.

Nedugo potom, kad im izjava nije urodila nikakvim plodom, Francuzi se neobjašnjivo povla?e sa biha?kih ulica ostavljaju?i stanovništvo na milost i nemilost agresora i snaga Fikreta Abdi?a.

San agresora: pruga Knin – B. Novi

U ljeto 1994.godine ratni zlocinac Mladic, zapovjednik vojske bosanskih Srba dobio je zadatak da spoji dvije srpke paradrzave iz BiH i Hrvatske preko bihacke regije. Teritorijalno povezivanje ovih entiteta Srbe bi priblizilo vjecitom snu. Još kad im pruga Knin-Bosanski Novi na onom dijelu kod Bihaca bude sigurna, zapadne granice Velike Srbije bile bi iscrtane i izvjesne. Medjutim, svi planovi su padali u vodu pred granitnom odbranom 5.korpusa. U taj projekat vješto je upleten izdajnik bošnjackog naroda Fikret Abdic. Najprije se pokušalo iniciranjem pobune u Bihacu upadom teroristickih grupa iz Velike Kladuše. Raznim metodama, Srbi i Abdic nastojali su izazvati haos, pometnju i dezorjentaciju u Bihacu, kako bi srušili legalnu vlast, odanu drzavnoj politici BiH.

Krajem decembra 1993.godine preko podrucja SAO Krajine u Bihac je ubacena višeclana diverzantsko-teroristicka grupa pripremana i instruirana u štabu Irfana Saracevica-zile, prvog Abdicevog saradnika iz Bihaca, koji je ranije bio na duznosti Centra sluzbi sigurnosti Bihaca, odmetnuo se u augustu 1993.godine.Zadatak teroristicke grupe bio je likvidacija mr Mirsada Veladdzica, tada ministra u Vladi RbiH, a zatim razoriti objekat i opremu Radio-televizije Bihac. Diverzantsko teroristicka akcija svela se na pokušaj, buduci da su teroristi uspjeli ispaliti „zolju“ na stan gospodina Veladdzica, ali bez posljedica, a na „posao“ u objektu RTV Bihac su zakasnili, buduci da je na vrijeme otkriven njihov jatak, dotadašnji glavni i odgovrni urednik Radio Bihaca Hans Rcehak. Svi teroristi su otkriveni i pohvatani,a Specijalni oderd policije u Bihacu imao je tom prilikom trojicu teze ranjenih, jer su se teroristi branili bombama. Provedeni su kroz Bihac usred zime goli i bosi. Tako je narod Bihaca kaznjavao izdajnike i cetnicke sluge.

Aktiviran BOS

Otada BOS (Bosanska obavještajna sluzba) intenzivno razotkriva planove i namjere agresora i Fikreta Abdica da sa centrima u Kninu i na Palama organizuje i razvije unutrašnje snage, da ih vojno osnazi i okupira Bihac.
Zamisao i plan Srba vodjeni su pod tajnim nazivom „Sloboda 94“. U prvoj fazi, cetnici su 6.juna 1994.godine planirali diverzanrska dejstva i udare na zatvore u kojima su bili zatoceni pripadnici srpske i Abdiceve paravojske u Bihacu. Potom je trebalo uništiti hidroelektranu u Kostelima, zgradu policije, Komandu 5.korpusa, radio-stanicu i vodovod, a na kraju zapoceti seriju atentata na istaknute vojne i politicke licnosti u Bihacu.

U drugoj fazi, kreatori kaosa i nemira u Biha?u planirali su od „dezorjentiranih“ pripadnika 5.korpusa i MUP-a, te gradjana-dobrovoljaca formirati Sedmu brigadu narodne odbrane, koja bi se stavila pod komandu izdajnika Fikreta Abdica. Abdic je, naime imao dotada 6 svojih brigada, koje su brojale preko 10000 vojnika. Ta, Sedma brigada markirala bi prostore Izacica, Vrste, gate, Klokota i Kamenice, i u sadejstvu sa Srbima iz Srpske Krajine i Srbima iz BiH, koji su drzali polozaje na Grabezu blizu Bihaca, trebala ovladati Bihacem i ostalim dijelovima slobodne teritorije pod kontrolom 5.korpusa. Tada bi Srbi „uvezli“ Abdica-trojanskog konja u Bihac i njihov plan bi bio zaokruzen.

„Naravno, sve ovo smo mi znali, jer smo imali svoga covjeka u Velikoj Kladuši koji je svako jutro ispijao kahve sa Fikretom Abdicem“ istice divizijski general Atif Dudakovic, koji je sa još nekolicinom svojih oficira zapoceo kovanje tajnog plana.

Agresorski plan „Sloboda 94“ predvidjao je, dakle, da cijelom operacijom rukovodi Fikret Abdic,barem formalno, kako bi se u cijelom prljavom poslu cetnici maskirali. Uz Fikreta Abdica operacijom su još trebali rukovoditi njegov ministar policije i odbrane Irfan saracevic-Zile, zatim Rasim Bašic, nacelnik bezbjednosti u Abdicevoj paravojsci, te Bozidar-Darko Šicel, covjek sa dva imena i dva lica, predsjednik parlamenta Abdiceve paradrzave.

Iz srpskog štaba u Knonu, za operaciju su bili zaduzeni pukovnici Veso Kozomara i Predrag Smiljanic, potpukovnik Damjan Prlic i kapetan I klase Branko Cuic. Svi oficiri KOS-a!
Akciju „Sloboda 94“ odnosno njen plan, licno su odobrili i potpisali Radovan Karadzic, Milan martic, Fikret Abdic te komandanti 15.lickog i 21.kordunskog korpusa tzv vojske Rebublike Srpske krajine.
Pretpostavka za operacionalizacijuovog plana bila je osvajanje Cazina, što Abdiceva paravojska nikako nije uspijevala uciniti u predvidjenim rokovima, pa je dolazilo do cestih odgadjanja cijele operacije.
Pocetkom jula, krvnici su ocijenili da su se stekli neophodni uvjeti. Na drugom krilu odbrane, jedinice 505.viteške u rejonima Todorova, Zborišta i Zaglice dovodile su jedinice autonomaša u ocaj. Buzimski vitezovi u junu 1994.godine bukvalno hvataju cijelu 5.Abdicevu brigadu sa kompletnim vojnim arsenalom i zatvaraju 500 Abdicevih vojnika. Abdica je izdalo strpljenje, pa putem svog privatnog radija izdaje saopštenje u kojem je doslovce stajalo:“Riba1, Riba 2 i Riba 3! Postupite po naredjenju Sloboda 94“.
To je ujedno i bio znak Komandi 5.korpusa da krene u realizaciju kontra-plana, skovanog krajem juna 1994.godine, a koji je šifrovan tajnim nazivom „Tigar-Sloboda 94“.

Abdic protiv Abdica

Aktivirana je veza 5.korpusa u samom štabu Abdica u Velikoj Kladuši. Pronadjen je pogodan covjek po Abdicevom kriteriju. Hamdija Abdic-Tigar, major Armije BiH, komandir elitne jedinice 502. slavne brdske brigade „Tigrovi“ pripreman je za realizaciju tog zadatka od januara 1994.godine. Tada ga je komandant 5.korpusa Atif Dudakovic „iznenada“ smijenio, demobilizirao i pretvorio u obicnog švercera,dakle, covjeka spremnog na svaki zadatak, baš onakvog kakvoga jer Fikret Abdic odavno trazio u Bihacu.
Plan komande 5.korpusa „Tigar-Sloboda 94“ poceo se realizirati. Hamdija Abdic odlazi u Veliku Kladušu gdje se sastaje sa Fikretom 2.jula 1994.godine. Predozio mu je plan, prethodno dobro razradjen u Komandi 5.korpusa, kojeg je Fikret Abdic oduševljeno prihvatio, a zbog vrhunskih vojnih kvaliteta, uspješnosti i lahkoce realizacije, taj plan odobrio je i srpski štab u Kninu.

Vodja „Tigrova“ trazio je novac i oruzje od Abdica pravdajuci se da ga više ne zanima patriotizam, niti nekakva „cjelovita i medjunarodno priznata BiH“. Predozio mu je da uza sebe ima 100 pripadnika „Tigrova“, spremnih da na njegov mig sve uzine i oko 2000 „pobunjenika“ iz raznih jedinica 5.korpusa, te gradjana kojima je dosadila „tortura sarajevske vlasti“.

Uvidjevši kako je iznenada doletjela pticica koja mu nedostaje u mozaiku vec pripremljenog scenarija, Fikret Abdic odriješi kesu i vec 4.jula stizu prve kolicine oruzja i municije u Bihac. Oruzje je stiglo iz cetnickih magacina u Korenici, a porijeklom je iz bivše kasarne JNA u Splitu. Naredna tri dana stizale su nove pošiljke oruzja, municije, opreme, hrane i goriva preko kontrolnig punkta UNPRFOPR-a na Izacicu. Pripadnici Poljskog bataljona iz sastava UN-a bili su zadudjeni da ništa ne registruju, vec samo da dizu rampe. Na terenu se odvija ziva vojna aktivnost,a 7.jula u 5.30 h Bihac su pocele potresati snazne detonacije, prolamala se rafalna pucnjava, stanovništvo je zamoljeno da ne izlazi iz kuca, jer 5.korpus ima snage da se sam obracuna sa „pobunjenicima“. Preko radio Bihaca, Komanda 5.korpusa lansira laznu vijest o upadu terorista i ulicnim borbama. Da bi situacija bila što uvjerljivija, namjerno se prekida program radio Bihaca s objašnjenjem da je radio uništen. Svugdje po gradu gorjele su gume kako bi cetnici sa okolnih brada zaista povjerovali da se radi o pobuni u Bihacu.

Kontrolirani haos

Kontroliranim haosom, planiranom medijskom sutnjom ili povremenim emitiranjem dramaticnih vijesti u programu Radio Cazina i radio Sarajeva, srpski nacionalisti i F.Abdic dovedeni su u delirijum.
„Fikret Abdic je, naime, povjerovao da su prerušene jedinice 5.korpusa na terenu Izacica, Vrste , Gate, Klokota i Kamenice doista njegove „snage mira“, te im je u tri dana poslao 1200 pušaka, snajpera i teških mitraljeza, 200.000 metaka, 200 komada protivoklopnih borbenih kompleta,20 motorola, nekoliko minobacaca,200 novih uniformi, 4 teretna vozila i 6 tona hrane. Sve je to završavalo u našim magacinima i vec smo se spremali na završni udarac“ prica general Dudakovic, isticuci vještinu i mudrost svojih starješina Hamdije Abdica, Nijaza Miljkovica, Jasmina Kulenovica i Mehure Selimovica.
Da bi opravdali utrošak municije, specijalno prerušene jedinice 5.korpusa na imaginarnom terenu pobune izvode fiktivna borbena djelovanja manevarskom municijom, te aktiviranjem zaostalih srpskih granata kalibra 203mm, cije su detonacije potresale potpuno mirni Bihac u tom intervalu.
Mediji su cinili cuda. Objavljivane su vijesti u srpskim medijima koje je licno svojom rukom pisao i proslijedjivao general Dudakovi.

Sarajevo je bilo zbunjeno. Ljubijankic je, na sjednici Vlade, samouvjereno odgovorio na zabrinutost u povodu dogadjanja u i oko Bihaca:“ Ne brinite, ja vam garantiram da je tamo sve u najboljem redu!“
Predsjednik Izetbegovic je, ipak, licno dva puta zvao telefonom generala Dudakovica. Cijela BiH je zanijemila od uzasa. Lebdilo je pitanje:“ da li je to sada uistinu definitivan kraj naše uzdanice -5.korpusa.“ Tri paradrzave na tlu Hrvatske i BiH ustale su da slome 5.korpus. Svijet je cinicki šutao.
Za to vrijeme na „oslobodjeni teritorij“ stizu Abdicevi emisari, koji uvjeravaju „pobunjenike“ da je Abdic sklopio sporazum sa Karadzicem, prema kojem Srbi više nece napadati 5.korpus, a cilj trenutnog granatiranja na potezu Vršak-Hasin vrh-Harakovac-cekrlije je vezivanje ostalih jedinica 5.korpusa kako se ne bi ukljucile u gušenje pobune. Atif Dudakovic tada lansira vijest kako su 505.viteška i 511.slavna krenule ka Bihacu i bore se protiv pobunjenika na Brekovici. Cetnici su pomislili da je nastupilo opšte rastrojstvo 5.korpusa.U poslijepodnevnim satima 9.jula 1994.godine u Izacic stize TV-ekipa iz Knina i snima „uvjerljiv“ materijal sa lica mjesta. Dosta su provokativni ti srpski novinari. Jednog starog mještanina upitali su zašto nije srušena dzamija u tom selu?

Svi stanovnici, pa cak i djeca Izacica, bili su toliko uvjerljivi da niko nije mogao posumnjati u klopku.Na vještu medijsku zamku nasjeli su i Francuzi, koji su zamoljeni da za trajanja operacije ostanu u svojim bazama u i oko Bihaca. Kretanje im nije bilo dozvoljeno, jer komanda 5.korpusa nije vjerovala uljezima. Francuzi su pouurili objaviti „senzacionalnu vijest“ o ulicnom borbama u Bihacu i napredovanju vojske Fikreta Abdica ne spominjuci udio Srba u toj operaciji. Nasjeli su i Francuski medjunarodni radio i agencija Frans-pres.
Srbi su zapoceli necuvenu medijsku kampanju. Lansirali su vijesti kako se „ozloglašeni general muslimanske vojske“ Atif Dudakovic predao srpskim vlastima u Kninu, da je Bihac u plamenu i da se Abdic priprema da krene u Bihac, planirani glavni grad tzv. Autonomne pokrajine zapadna Bosna. Njega je Komanda i cekala puna 73 sata!!!

Epilog operacije „Tigar“

U smiraj 9.jula 1994.godine cetnici dovlace snage i tenkove na Grabez spremajuci se za, kako su pretpostavljali, konacni udar i zauzimanje veceg dijela Bihaca, onog na desnoj obali Une. Bio je to znak da se operacija „Tigar-Sloboda 94“ mora privoditi kraju, mada se te noci ocekivao Irfan saracevic-Zile sa velikom pošiljkom (dva ZIS-a, dva kamiona mina, dva šlepera municije, hrane i goriva). Po naredenju generala Dudakovica, komandant navodnih pobunjenika major hamdija Abdic naredjuje hapšenje petoclane ekipe koja je iz Velike Kladuše i Knina preko Lickog Petrovog Sela stigla u Izacic da finalizira akciju zauzimanja Bihaca. Prilikom pruzanja otpora, likvidirani su Rasim bašic, nacelnik bezbjednosti u štabu Fikreta Abdica, clan KOS-a, po cinu zastavnik iz bivše JNA, poznat po etnickom cišcenju Dreznika i Vaganca, hrvatskih naselja uz granicu sa BiH, zatim Slunja gdje su zivjeli Hrvati. Ubijen je i KOS-ov oficir, kapetan I klase Branko Zulic, te referent za bezbjednost u štabu F.Abdica, Mujo Behric. Uhapšeni su clanovi Vlade tzv. APZB Arif Vukovic, šef kabineta Fikreta Abdica i Adis Šabic, oficir bezbjednosti.

Isto vece, cetnici zapocinju snazne napade na bihackom ratištu ne shvatajuci otpro na koji nailaze kod pripadnika 5.korpusa, kao i suštinu operacije koja je razorila njihov plan. Kada su shvatili, uslijedila je odmazda, bjesomucno granatiranje grada Bihaca tokom cijele noci.
Osim što je Komanda 5.korpusa preuprijedila mracne planove Karadzica, Martica i Abdica vezane za podjelu Bihaca, uspjela je prezentirati UN-u umiješansot Marticevih Srba u tzv.medjumuslimanski sukob u svakom pogledu, pocev od naoruzavanja Fikretovih jedinica do konkretne pomoci u planiranju i izvodjenju borbenih djelovanja.


Krajiški pecat

Klikni na ovaj dokument da procitas u cjelini  

PRILOZI sveska 31 (2002)

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Galib Šljivo

PRVI POKUŠAJ BOSANSKIH KRAJIŠNIKA DA VRATE CETINGRAD U SASTAV BOSANSKOG EJALETA (26. april 1809. - 14. maj 1810.)

Kad je mirom u Svištovu okoncan austrijsko-osmanski rat (1788.-1791.), u Bosanskom ejaletu poznatiji kao Dubicki rat, stanovnici u Bosanskoj krajini su bili iznenadjeni time da su Cetingrad i Dreznik-Grad, po tom mirovnom ugovoru, prepušteni Austrijskom carstvu. I to tim prije što su se zaracene strane unaprijed sa-glasile da ce sklopiti mir bez mijenjanja drzavnih granica obiljezenih prije izbijanja ratnih sukoba. U Bihacu i njegovoj okolini stanovnici su bili ogorceni zbog ustupanja Cetingrada i Dreznik-Grada Austriji, pa su negodovali i pokušavali na sve nacine sprijeciti obiljezavanje nove granicne linije.

Tvrdjava Cetingrad lezala je u mirnom brdovitom i šumovitom kraju, a imala je samo prema Kladuši "svijetle brezuljke".1 Bila je jedna od onih upornih odbram-benih tacaka pred kojom je zaustavljan neprijatelj u pokušaju da prodre u dubinu Bosanskog ejaleta. I u Dubickom ratu, Cetingrad je dugo izdrzavao opsadu austrijske vojske, sve do 20. jula 1790. godine. Toga dana, kao, uostalom, i prethodnih dana, austrijski topovi su zasipali kuglama cijelu tvrdjavu i ubacivali, sa njima, i zapaljivu masu, pa je u tvrdjavi izbio veliki pozar. I dok su se branioci borili da ugase vatru, oko pet sati poslije podne upucena su sedmerica dobrovoljaca iz bosanskog fra-jkora da zapale drvenu ogradu ispred prednjeg dijela tvdjave. Za to vrijeme su drugi dobrovoljci pucali na veliku gradsku kapiju kako bi na sebe privukli paznju branilaca. Neprestano su ispaljivane zapaljive kugle, pa je u trenutku cijela tvrdjava bila u plamenu: branioci su pokušavali da se spasu bijegom kroz ciganska vrata. U ovom metezu upali su austrijski vojnici u Cetingrad, zarobili dizdar-agu Alibega

1 Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812., Banjaluka 1992., 158.

111

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Beširevica i 14 vojnika i odmah ih razoruzali. "Sve što je pruzalo otpor bilo je pobijeno".2 U šest sati uvece, Cetingrad je bio osvojen. Na austrijskoj strani su bila dvojica mrtvih i 14 ranjenih, a zarobljeno je 14 branilaca. Osim komandanta Cetingrada Alibega Beširevica, u ropstvo su pali age Jusuf i Muhamed Beširevic, hodza Ahmed i više zena i djece.

Odmah je ubijeno najmanje 60 osoba koje su bjezale od pozara. Prema detaljnom zbirnom izvještaju koji je sacinila austrijska komanda o opsadi Cetingrada, broj poginulih je znatno veci. Za 28 dana, koliko je trajala opsada Cetingrada, austrijska strana je imala gubitke od 51 mrtvog i 229 ranjenih, a samo 20. jula, kada je zauzet Cetingrad, 10 je ubijeno i 33 ranjeno. Ovako duga opsada i veliki gubici na obje strane uslijedili su zato što je Cetingrad do tada bio jedan od najutvrdjenijih gradova u Bosanskom ejaletu. Austrijska vojska se surovo obracunala sa zarobljenom cet-ingradskom posadom i stanovništvom. Zarobljene su 144 osobe; 60 je ubijeno kad je Cetingrad poceo gorjeti, a svi ostali, kojih je prema izjavi Alibega Beširevica bilo 1.200 u Cetingradu, poginuli su ili su izgorjeli; sa sigurnošcu je procjenjivano daje u odbrani Cetingrada stradalo ukupno oko 2000 ljudi.3

Ubrzo poslije pada Cetingrada zakljuceno je primirje izmedju Osmanskog carstva i Austrijskog carstva. O tome je sultan obavijestio bosanskog valiju fermanom koji mu je proslijedjen 5. oktobra 1790. godine, s tim da primirje traje do 31. maja 1791. godine. Pocetkom maja 1791. godine, kako su saznale austrijske uhode, sultan je uputio ferman u Bosnu, kojim ih je pozvao da se pripremaju za rat "jer Nijemci ne zele vratiti zauzete tvrdjave", pa bi zbog toga moglo doci do obnavljanja rata. Zato su u svim vecim mjestima odrzavani sastanci u narodu na kojima se raspravljalo o pripremama za rat. Cak se govorilo da ce valija hadzi Salih-paša doci u Bihac, pa ako bude u medjuvremenu sklopljen mirovni ugovor, on ce se starati o odredjivanju granice, a u slucaju rata, povesti vojsku u borbu. Muharemaga Šabanovic iz Kladuše je obavijestio stanovnike da ce rat biti nastavljen i od njih zatrazio da odmah potkivaju konje, da orudjje dovedu u red i uopce da budu spremni da krenu u vojsku, a da se kompletno stanovništvo drzi u "najbudnijem stanju". Do nastavka rata nije došlo jer je uskoro sklopljen mir, 4. augusta 1791.godine.4

2 Biblioteka Muzeja Bosne i Hercegovine, Istorijski opis, 1790. godine; G. Šljivo, Bosna i Hercegovina

1788-1812., 158.

3  Kriegsarchiv Wien, Dnevnik, 21, 25, 28. jula 1790.; G. Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812.,

159.

4 Walter Kleindel, Österreich. Daten zur Geschichte und Kultur.Wien 1978., 202. Die Konvetion von

Reichenbach zwischen Österreich und Preußen beendet die Auseinandersetzungen zwischen den beiden Staaten. Österreich verpflichtet sich zu einem Frieden mit der Türkei, ohne Gebietsansprüche zu stellen.

112

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Valija Husamudin-paša imao je zadatak da omoguci utvrdjivanje nove granice u bihackom kraju, na šta ga je pozurivala Visoka porta. Posljednjeg dana zilhidza 1207. godine (pocetak augusta 1793.), valija je od sultana dobio ferman o regulaciji granicnih poslova. Na Visokoj porti su znali da stanovnici Bihaca i Izacica ne dozvoljavaju rad komisije za razgranicenje, iako su iz Stambola dostavljeni tekst mirovnog ugovora i karta Bosanskog ejaleta. Ni to nije bilo dovoljno, pa su trazili muftijinu fetvu, te je i ona dostavljena valiji. Zato je sultan naredio valiji da pod prijetnjom strogih kazni prisili Bišcane i Izacicane da ne cine smetnje radu komisije, i to što prije to bolje. Ni na tome se nije Visoka porta zadrzala.

U Bosnu je uputila mubašira Huseina iz klase kapidzibaša u rangu kucuk-im-rahora sa demarkacionim fermanom i depešom za valiju. U demarkacionom ferma-nu je stajalo kako je Visokoj porti poznato da se Bosanci protive razgranicenju, ali ih je ovoga puta trebalo sprijeciti, pa je sultan ocekivao skoro razgranicenje "jer mu je ono lezalo na srcu." Ovo tim prije štoje austrijska vlada upoznala Visoku portu sa prekidom rada komisije, a Porta je preuzela obavezu da sve smetnje uskoro budu otklonjene. Ni stanovnici Bihaca i Izacica nisu mirovali: nisu dozvoljavali clanovima osmanske komisije da idu na granicu, a ukoliko bi ipak otišli, zaprijetili su im smrcu. Nekoliko bihackih aga je u ime cijelog nezadovoljnog naroda uputilo Porti teah-hud hudzet, koji je predan i clanovima komisije za razgranicenje. Zbog toga su se clanovi komisije obratili za pomoc Husamudin-paši. On je predlozio nezadovoljnicima mirovni ugovor i ferman koji je dobio od Visoke porte, pa i to da mu je sultan naredio da on, valija, sa svojom vojskom, kao štoje vec cinio El-hadzi Salih-paša, ode na granicu, smiri nezadovoljnike, odstrani ih sa granice i tako omoguci rad komisiji. Sultan je dalje trazio da se razgranicenje obavi bez obzira na vrijeme, a valiji je još naredio da uzme kartu u ruke, pa da na celu svoje vojske silom udalji pobunjenike sa granice u druge provincije Osmanskog carstva, jednom rijecju, dobio je tako neogranicena ovlaštenja kako bi brzo ispunio hatišerif, što brze to bolje. "Moja je zelja - stajalo je u hatišerifu - da sa licnom vojskom odmah idete na granicu i da me uskoro obavijestite o ispunjenju hatišerifa, a imate punomoc da kaznite sve one koji nisu ispunili moje dosadašnje fermane, a one cije je udaljavanje potrebno udaljite na osnovu casne fetve i protjerajte u druge provincije. Dakle, naredite da komisije rade, i da se poslovi ne produzavaju i odlazu". Sultan je zaista zelio da se razgranicenje obavi hitno; valjda je i Austrija insistirala na tome da se najprije povuce nova granica, a tek onda da preda Berbir, Dubicu i Novi.5

Ipak je razgranicenje obavljeno tek 17. dzemaziulahira 1210.(29. decembra 1795.), ali time nije otklonjeno nezadovoljstvo stanovnika Bihacke krajine što je

5 Opširnije, G. Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812., 201-207.

113

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

sultan, kako su tvrdili, tako olahko prepustio dio njihove zemlje, i istovremeno još jednu vaznu tvrdjavu za odbranu Bosne ustupio Austriji.6 Tako je Austriji pripao teritorij od Dvora na Uni preko Cetingrada do gornjeg toka rijeke Zrmanje. Samo Lickoj pukovniji pripala su sela: Lapac, Dobro Selo, Doljani, Kupirovo, Osredci, Srb, Su-vaja i Tiškovac. Na tom podrucju uglavnom su smješteni prebjezi iz Bosne, koji su inace bili teret vojnim zapovjednicima, jer za sve obitelji nije bilo dovoljno obradive zemlje, pa su za neke morali obrazovati privremene logore za preseljavanje. Zato su oni naseljeni u 12 novoosnovanih sela oko Cetingrada i Dreznik-Grada.7 Ne moze se prihvatiti Lopašiceva tvrdnja da je "hrvatska medja" trebala biti pomaknuta do Une, ali, kada je došlo do provedbe, "dobila je Hrvatska krpu zemlje na Kordunu kod Cetina, Dreznika, izpod gore Pleševice kod Plitvickih jezera i u Krbavi, u svemu 15 1/2 cetvornih milja dok je sav Unski kut sa 17 cetvornih milja ostao i dalje Turskoj drzavi." Istina Lopašic s pravom zakljucuje da "bezkucnici Turci iz Cetinskih i drugih ovim mirom Hrvatskoj ustupljenih mjesta ne mogahu pregorjeti svojih zavicaja; njihovi jadi i nevolje nadjoše odziva kod ostalih muhamedanskih krajišnika, a to bude povodom dugotrajnim smutnjam i kavgom na Kordunu".8 Od tada se gomilalo nezadovoljstvo Bosanaca prema Visokoj porti i sultanu i svima koji su u ime njih upravljali ovim ejaletom. Bili su uvjereni da ih sultan nece štititi pred najezdom osvajaca, te da se sami moraju braniti ako zele ostati u svojoj domovini. Iako su nekako prihvatili razgranicenje, ipak su ga smatrali samo privremenim.

U vrijeme kad se raja Smederevskog sandzaka pobunila protiv sultana (1804.) iz Bosne su upucivani vojnici da uguše ustanak. Na granici Bosanskog ejaleta, Francuzi su gospodarili posjedima Dubrovacke republike i cijelom dalmatinskom obalom. Oni su bili ratoborniji od Austrijanaca, a njihov cilj se nije znao, i zavisio je od uspjeha glavnine armija kojim je komandovao car Francuza, Napoleon. U Bosni su strahovali od velikog uspjeha Francuza i od njihovog ucestalog interesiranja za prilike u Osmanskom carstvu i Bosni. Nepovjerenje prema Francuzima se povecalo poslije otvaranja francuskog konzulata u Travniku i iskazane naklonosti njihovog valije prema Pjeru Davidu.

U vrijeme kad se u Travniku nagadjalo o tome da li ce Husrev Mehmed-paša produziti sa upravljanjem ovim vilajetom, Pjer David je svaku vijest o vali-ji prosljedjivao u Pariz; 8. jula 1807. pisao je daje valija potvrdjen, a onda, 17. jula,da ta vijest nije pouzdana, što je zakljucio na osnovu toga što je valija primio više dopisa "da su mu ulila strah s obzirom na buducnost." I ja se bojim, piše konzul, da nam ne oduzmu ovog vezira. "I general Marmont, s kojim je Mehmed-paša vezan najuzim prijateljstvom, bice zbog toga takodje vrlo ozlovoljen. Sva naša naprezanja da neutraliziramo mrznju Bošnjaka, da uvedemo direktni i slobodni saobracaj medju ovim dvjema provincijama i potpuni sklad medju njihovim poglavicama ostace uzaludni, ako nam pozovu natrag našeg prijatelja Mehmed-pašu".9 Mehmed-paša je opozvan. Izgleda, kako je pisao francuski konzul, da mu je upravo naškodilo veliko prijateljstvo i s francuskim konzulom i komandujucim francuskim generalom u Dalmaciji. " Jedna deputacija bosanskih muslimana - pisao je Pjer David - tuzila se u Carigradu na njega, daje u sporazumu s Francuzima, da odrzava s njima vrlo tijesne veze i da se kod njega nalaze jedan francuski oficir i više vojnika. Meni je zao, da mu je baš ovo naše prijateljstvo naškodilo".10

Za novog bosanskog valiju imenovanje Halim (Halemi, Halimi) Ibrahim-paša. On je ranije bio veliki vezir i sigurno upuceniji u medjunarodne prilike. Do dolaska novog valije imenovanje Sulejman-paša, rodjeni Bosanac, koji je više razumijevao odnose u Bosni i njihov strah od velikog priblizavanja Francuza granicama Bosanskog ejaleta. U jednom razgovoru s francuskim konzulom on je kazao: "Osmansko carstvo posjeduje polovicu svijeta, Francusko carstvo je vrlo mocno; dao Bog, da ta dva carstva budu uvijek prijatelji! Mi cemo to svakako biti; ali u slucaju sukoba izmedju ova dva carstva, Francuzi ce u meni naci najljuceg neprijatelja." U svom izvještaju Francuskoj vladi o ovom razgovoru Pjer David je dodao da mu je kajmak-am više puta ponovio ovu posljednu izreku, pa mu se ucinilo da iz njegova glasa odzvanja slabo pritajena prijetnja.11 Halim Ibrahim-paša je stigao u svoju rezidenciju u Travniku 7. aprila 1808. godine.12

U Travnikje 1808. godine prispio i austrijski konzul pukovnik Miteser. Ova dva konzula su u pocetku cinili jedan drugom usluge i tako odavali utisak da se radi o dvojici prijatelja. Ustvari, taj njihov odnos je zavisio od onih odnosa koji su vladali izmedju njihovih careva i vlada. Pjer David posjetio je austrijskog konzula 22. decembra 1808. godine da bi mu saopsio nove vijesti iz Španije u kojima se govorilo o tamošnjim uspjesima francuske vojske. Na to mu je Miteser pokazao jedan drugi izvještaj o ustanku u Španiji, iz kojeg proizilazi daje francuska vojska tamo skoro potpuno uništena. Prilikom ovog razgovora tu se našao i jedan bosanski franjevac, pa mu se obratio francuski konzul s pitanjem da li on nešto zna o francuskom vojevanju u Španiji. Fratar mu je odgovorio da su, s Bozjom pomoci, Francuzi posvuda pobijedjeni. I ako ikada Francuzi udju u Bosnu, da ce se i Bosanci povesti za primjerom Španaca, da su u tu svrhu vec pripremljeni bosanski kršcani i da tursko gospodstvo vole sto puta više od francuskog.13 Ovaj odgovor bosanskog fratra nije se svidio francuskom konzulu, ali je i on potvrdio da je bosansko stanovništvo nepovjerljivo prema Francuskoj.

Paul fon Miteser je 13. aprila 1809. godine posjetio bosanskog valiju. U razgovoru je zapazio onaj dio valijinog govora u kojem je naglasio da su tri velike sile: Osmansko carstvo, Austrijsko carstvo i Engleska saveznici i da ce "uz pomoc Boga sve dobro ici." Ali se bosanski valija morao pripremati za rat, pa zbog toga nece ni cekati posebnu naredbu iz Stambola za napad na Srbiju, nego je radi toga pozvao kapetane na dogovor u Travnik.14 Valija je dobio 25. aprila 1809. godine sultanov fer-man kojim mu nalaze da dize bosansku vojsku. Iz Srbije su stigle vijesti daje Novi Pazar bio opkoljen. To je navelo valiju da odmah objavi pristigli ferman i da zaprijeti zaimima i spahijama da ce im oduzeti zijamete i timare ako se ne odazovu pozivu u vojsku. Srpski ustanici su napadali i kraj s obje strane Drine, pa su upadali i u okolinu Bijeljine i opkolili Sokol.15

Izmedju Austrije i Francuske su u aprilu 1809. ponovo zapocela neprijateljstva. Osmansko carstvo je ostalo neutralno, odnosno nije se priklonilo nijednoj strani u ovom sukobu. Izgleda da su to iskoristili bosanski Krajišnici, pa su u nocu 26. aprila 1809. provalili u okolinu Cetingrada i zauzeli cijeli teritorij koji im je bio otet mirom u Svištovu. Tom prilikom su popalili sva novopodignuta sela, crkve i vojne stanove. Jedino su poštedjeli Kupirovo i Tiškovac.16

Historicar Dr. Drago Roksandic smatra daje prijedlog da se iskoriste bosanski Krajišnici potjecao od Marmonta, ali da je u njegovom ostvarivanju najveceg udjela

.

16  Kriegsarchiv Wien, Memoire 22, Geschichte von der Likka (1683-1813). Up. Srecko M. Dzaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljece. Doba fra Grge Ilijica Varešanina (1783-1813). Zagreb 1971., 94. „Marmont se tukao s Austrijancima u Dalmaciji i Lici, bosanski muslimani upadali su u Vojnu krajinu i zauzeli Cetingrad, Vakuf i Bihac; Rudolf Horvat, Najnovije doba hrvatske povjesti. Zagreb 1906., 26. "U tom casu dodje glas, da ce Turci - kao saveznici Napoleonovi - provaliti iz Bosne u Hrvatsku. I zaista zapale Turci 26. travnja Cetin te uzmu robiti i pustošiti po ogulinskoj i otockoj pukovniji."

116

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

imao francuski konzul u Travniku Pjer David. Taj napad trebao je uslijediti 26. aprila 1809., istovremeno kad je zapo?elo osvajanje austrijskih posjeda prema Osmanskom carstvu. Upravo ih je, tvrdi Roksandi?, francuski konzul poticao ne samo da napadnu kordon na "suhoj me?i" nego i da prodiru dalje u Vojnu krajinu. I Napoleonov stav je bio da treba i dalje poticati bosanske Krajišnike u "austrijsku Hrvatsku" i uvjeravati ih u to da nisu imali povoljnije prilike da nadoknade svoje gubitke. "Dapa?e, Napoleon je ovlastio Davida da im izjavi da im se garantira obnova starih granica ako nastave ratovati protiv Austrijanaca". Bosanski Krajišnici su zapo?eli napad kad je na kordonu bilo nedovoljno austrijskih vojnika da bi im se uspješno oduprli. Ipak, bosanski Krajišnici su se ograni?ili na osvajanje samo onog teritorija koji im je bio otet Svištovskim mirom: Kupirovo, Osredak, Srb, Suvaja, Doljani, Dobro Selo, Lapac, Nebljusi, Petrovo Selo, Ljeskovac, Cetingrad i Blagaj.17 Austrijski konzul u Travniku Miteser izvijestio je kneza Meterniha da su bosanski Krajišnici iz ostro?a?ke kapetanije u no?i 25. na 26. april 1809. "ugrabili Cetin" i sve ku?e na novoj granici slunjske regimente za?dili i uspostavili staru granicu. Istakao je da su dvojica kapetana biha?ke kapetanije, Mustajbeg i Rustanbeg, zaslu?ni za mirno dr?anje na granici.18

Kad je biha?ki kapetan Rustanbeg poslao haber valiji da je povra?en Cetingrad i sav teritorij koji je bio otkinut od Bosanskog ejaleta, valija je upitao austrijskog konzula da li on ima, mo?da, iscrpnijih vijesti sa granice. Pošto mu je konzul odgovorio da nije dobio pouzdane vijesti, valija je 29. aprila sazvao sve paše, mun-lu i rid?ale na vije?anje. Pro?itao im je izvještaj biha?kog kapetana da su stanovnici ostro?a?ke kapetanije upali na austrijski teritorij, osvojili Cetingrad, i da su du? kordona zapaljeni svi austrijski ?ardaci i kule. Bosanski divan je cijele no?i zasijedao, pa je zaklju?eno da se odmah uputi na granicu defter ?ehaja Derviš Abdulah-beg, rid?al, koji ima rang paše sa dva tuga, da izvidi stanje u Ostrošcu i Cetingradu, pa ako ustanovi daje zaista Cetingrad u rukama bosanskih krajišnika da odmah kazni sve koji su narušili mir.19

"Cetingradska afera" je donijela novo stanje na granici. U?estali su izvještaji uhoda o raspolo?enju bosanskih Krajišnika i ostalih stanovnika Bosanskog ejaleta. Ve?ina stanovnika u Bosni je strahovala zbog ovog nesvakidašnjeg postupka ostro?a?kog kapetana, predvi?aju?i protuudar austrijske strane kome se nisu mogli suprotstaviti u vrijeme kad je ve?ina bosanskih vojnika raspore?ena prema Srbiji.

17 Drago Roksandi?, Vojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu

(1809-1813). I. knjiga, Zagreb, 1988., 144-146.

18 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 29. aprila 1809.

19 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 30. aprila 1809.

117

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Arhimandrit manastira Moštanica Vlaini? tvrdio je dvojici austrijskih grani?ara da je ve?ina "turaka" nezadovoljna upadom u Cetingrad, i da narušitelji mira neprestano tra?e pomo? od ostalih bosanskih kapetana, te daje ve? sultan naredio da se preda Cetingrad Austriji, a narušitelji mira strogo kazne.20 U Bu?imu i Krupi su odmah uspostavljeni panduri, po 140, da bi patrolirali du? granice. Iz tvr?ava Dubice, Prijedora, Kozarca i Novog krenuli su no?u 1. maja po 20 do 30 konjanika prema granici, i ovo je u?injeno u najstro?oj tajnosti.21 Po?etkom maja austrijski konzul je imao više podataka o narušavanju mira na austrijsko-osmanskoj granici. Ve? su bili osvojeni Cetin, Srb i Lisac, a i Dre?nik-Grad je bio ugro?en. Novopodignute ku?e su bile spaljenje, kao i crkve. Osim rid?ala Abdulah-bega, tamo su upu?eni kaftan-aga i više tatara. "Saznao sam - piše austrijski konzul - da je rušitelj mira ili capo Hasanaga iz Pe?i, koji pripada ostro?a?kom kapetanu".22 U napadu na austrijski teritorij u?estvovalo je oko 4.000 ljudi iz biha?ke i ostro?a?ke kapetanije; u napadu je poginulo 3o vojnika, deveterica su ranjena, zarobljeno je devet topova i onda su sve snage usmjerene prema Dre?nik-Gradu.23

Iš?ekivalo se kako ?e se ponijeti Sarajlije. Prema izvještajima francuskog konzula u Travniku, valija Halim Ibrahim-paša nije imao ugleda, nego je Bosnom upravljao po shvatanju i ?eljama Sarajlija, koji su uvijek bili opozicija valiji. U Sarajevu su stanovali najutjecajniji ljudi i bogati i mo?ni begovi i age. "Sarajevo je republika bez šefa, bez sigurne vlade, gdje niko ne zapovijeda i niko ne sluša, ali se svi slo?e kad ne treba poslušati valiju".24 Valija je odmah poslao tatara u Stambol da Visokoj porti preda izvještaj o "Cetingradskoj aferi", pa je o?ekivao otuda dalja uput-stva.25 S po?etka juna 1809. poti?u i prve vijesti o tome da Francuzi nagovještavaju da ?e teritorij koji su zauzeli bosanski kapetani osvojiti i priklju?iti Francuskom carstvu. U isto vrijeme, Austrija je rasporedila nove vojne snage na granici sve do Gradiške.26

20 Aleksa Ivi?, Spisi be?kih arhiva oprvom srpskom ustanku. Knjiga VI- Godina 1809. Beograd 1965.,

205,206.

21 Aleksa Ivi?, Spisi be?kih arhiva oprvom srpskom ustanku. Knjiga VI- Godina 1809. Beograd 1965.,

162,163.

22 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 9. maja 1809; A. Ivi?, Spisi,

Knjiga VI-Godina 1809., 201-203. Simbšen izvještava Generalnu direkciju kako ga je jedan uhoda izvijestio kako je kapetan Beširevi? na prevaru zauzeo Cetin, tra?io je pomo? od drugih kapetana, ali mu nisu prisko?ili u pomo?, pa je on sam preduzeo ovaj napad.

23 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 18. maja 1809.

24 Vladislav Skari?, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije.

Sarajevo 1937., 161.

25 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 31. maja 1809.

26 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 1. juna 1809.

118

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Kapetan Filipovi? je izvijestio 11. juna 1809. Simbšena da je Huseinbeg Beširevi? iz Ostrošca, koji se nalazi nedaleko od Cetingrada i Dre?nik-Grada, uputio hitno u Grada?ac slugu Murata kod svog šogora Osmanbega Gradaš?evi?a, grada?a?kog kapetana, da ga obavijesti o zauzimanju Cetingrada i da ga zamoli da mu pomogne sa pomo?nim trupama. Osmanbeg je naredio stanovništvu sel? koja le?e uz Savu da paze na pokrete austrijske vojske, da ?amce izvuku na suho, a ukoliko to ne urade, zaprijetio im je smrtnom kaznom.27 Jedan drugi uhoda je, opet, donio vijest o raspolo?enju bosanskog stanovništva; zbog otimanja Cetingrada i pustošenja mnogih sela du? austrijsko-osmanske granice strahuje se od osvete, pogotovo jer je to u?injeno bez sultanovog odobrenja. Izme?u Travnika i Novog "turci" su pri?ali, da zbog "ove lukavštine sigurno ?e do?i do rata Austrije i Turske", a onda ?e u tim krajevima austrijski grani?ari po?initi nasilje i zauzeti sve tvr?ave na "gornjoj granici" do rijeke Une da bi tako uspostavili trajni mir. To isto misle i "turci" od Starog Majdana do Prijedora.28

Austrijski konzul u Travniku izvijestio je internuncija u Carigradu o povredi austrijske granice. Internuncij je 6. juna primljen na Visokoj porti kako bi ulo?io protest austrijske vlade. Na Porti mu je re?eno da se ne odobrava ponašanje Bosanaca. Portin ministar se slo?io u tome "da austrijske vlasti, rade?i na tome da oslobode Portu od susjeda ?ija zloba i slavoljublje nisu drugo nego dvoli?nost, viši je interes osmanske imperije, be?ka vlada, daleko je od toga da prigovara u vezi s tom operacijom, pa u tom protestu samo vidi dobronamjernost na koje ima pravo jedan iskren i lojalan prijatelj i koji nije slu?ajno nego stvarno saveznik Porte i to po svemu onome što ?ini... Trojica ministara koji su u?estvovali u tim razgovorima nisu imali muke da prepoznaju francuske manevre u napadu Bosanaca iz Ostrošca, koji su imali cilj da privuku komandanta naših trupa prema toj strani, da bi se izvršila jedna diverzija Francuza u Dalmaciji." Ministri su se usprotivili tome da se Porta okrivi za ovu agresiju. "Ljudi od zakona, koji su vrlo uticajni na donošenje odluka su potvrdili da se ni po Kur'anu ne dozvoljava muslimanima da prvi prekinu mir".29

Uporedo sa diplomatskim raspravama u Travniku i Carigradu, vojni autoriteti u Austriji su pokušali cara pridobiti na odmazdu. Nadvojvoda Karol je izvijestio cara da su Bosanci povrijedili austrijsku granicu u Pounju i da su oplja?kali i popalili ku?e, otjerali stoku. Predlagao je caru da bi trebalo s vojskom brzo prodrijeti u to podru?je, o?istiti ne samo grani?no podru?je nego plja?kaše progoniti do njihove domovine, razoriti topovima njihove tvr?ave, a štetu koja je po?injena nadoknaditi

27 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 225, 226.

28 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 219.

29 HHStA W, St. K. Türkei VII, K 3, Internuncij Stadionu, Carigrad 6. juna 1809.

119

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

iz imovine plja?kaša i njihovih naselja, i ne povu?i se iz osmanskog podru?ja dok se mir ne uspostavi i šteta nadoknadi.30 Ipak, Austrija u tom trenutku nije preduzimala vojnu akciju, ali je pratila kako se izvršavaju nalozi valije i osmanske vlade.

Po sigurnim vijestima iz Bosne, sultan je kapetane Biha?a, Ostrošca i Vakufa proglasio odgovornim za haranja austrijskog teritorija, štaviše, oni su u fermanu nazvani plja?kašima, a oni ?e biti i li?no odgovorni ukoliko ne sprije?e dalje ugro?avanje austrijskog teritorija. U tom slu?aju, sultan prepušta nevjerne muslimane njihovoj sudbini, s tim da nikad više ne mogu ra?unati na sultanovu podršku.31 Jedan drugi uhoda je u svom izvještaju potvrdio da zaista valija neprekidno poziva kapetane na odgovornost, ali oni njegove naredbe odbijaju. Njemu se ?inilo da su kapetani ipak, dobili od sultana tajnu zapovijed da osvoje svoje bivše posjede, jer nije mogu?no da se neka?njeno tako dugo zadr?ava okupacija ovog teritorija.32 U Sarajevu je 10. augusta u prisustvu više od hiljadu ljudi pro?itan sultanov ferman o vra?anju Cetingrada. Odmah su odre?eni delegati iz Travnika i Sarajeva da u no?i 10. na 11. augusta 1809. odu na lice mjesta i da zauzeto podru?je vrate. Kapid?ibaša je rekao austrijskom konzulu da ne?e odavde oti?i dok zapovijed osmanskog dvora ne bude ispunjena, a ako kapetani pokušaju izvrdati, on ima sredstava da ih prisili, pa ako zatreba, da pozove i strane trupe iz Dalmacije da Bosnu zauzmu, a mo?da je to i najkra?i put da se Bosna dr?i u miru.33 Diplomatski pritisak je nastavljen i u Carigradu.

Internuncij je ponovo intervenirao na Porti. Primio ga je 18. jula Galib-efendija. U ovom razgovoru internuncij je naglasio Galib-efendiji da ?e mu biti teško uvjeriti svoju vladu u to "da nekoliko rukovodilaca distrikta drsko povre?uju našu granicu, a da pri tome ne ra?unaju da ?e im se progledati kroz prste od Uzvišene porte i guvernera provincije." Galib-efendija gaje uvjeravao da Visokoj porti koriste austrijski vojni uspjesi u Dalmaciji, i na Porti su nezadovoljni da su ove vojne operacije sprije?ene "od nekolicine zlih ljudi." Zato je bosanskom valiji nare?eno da primijeni najoštrije mjere u spre?avanju izgreda na granici, jer je to u neskladu sa prijateljskim odnosima koji vladaju izme?u dvije dr?ave. "Nisam mogao a da ne zapazim - piše internuncij - iz rije?i Galib-efendije da su Francuzi bili ti koji su uticali na nerede zbog kojih se vlada ?ali upravo na pravu adresu. Zato sam tra?io izgon francuskog konzula iz Travnika." Galib-efendija mu je rekao: "Ako bi takav ferman bio pro?itan u Bosni, onda bi to bila objava rata Francuskoj." U sadašnjim prilikama, kad Porta ima neprilika s Rusijom, ne bi bilo uputno zaratiti i s Francuskom. Me?utim, Gal-

30 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 261.

31 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 278.

32 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 249.

33 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 12. avgusta 1809.

120

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

ib-efendija mu je obe?ao da ?e uz ferman poslati posebno pismo bosanskom vali-ji u kojem ?e mu objasniti tajne namjere osmanske vlade. Kad gaje internuncij upitao o kojim se to tajnim namjerama radi, osmanski ministar je objasnio: da se planira sprije?iti snabdijevanje Francuza u Dalmaciji ?ive?nim namirnicama iz Bosne, udaljavanje konzula Davida iz Travnika i izvo?enje jednog manevra u korist Austrije na granici Bosne i Dalmacije, prema Kotoru i Dubrovniku.34 Internuncij je bio potpuno zadovoljan mjerama koje mu je nazna?io Galib-efendija.

U Travniku je 20. augusta zasijedao Veliki divan. Austrijski konzul nije mogao saznati o ?emu su vije?ali, ali je pretpostavljao, po izjavama u?esnika, da su razgovarali o štetama koje su pri?injene na zauzetom teritoriju. Pograni?no stanovništvo je odlu?no da se ne povu?e sa zauzetog teritorija, pa makar sultan slao i stotinu ferma-na. U Sarajevu je vršena mobilizacija. Svi koji mogu nositi oru?je bili su spremni da po?u u rat.35 Uskoro je konzul saznao da su vojne pripreme obavljene kako bi 4. septembra valija krenuo, ne prema Cetingradu, nego protiv Srbije. Na istom vije?anju je zaklju?eno da kapid?ibaša Abdulah-bey 7. septembra sa 27 najuglednijih bosanskih prvaka iz Travnika i Sarajeva posjeti Biha? i da, u ime cijele Bosne, zatra?i vra?anje Cetingrada i ostalih zauzetih mjesta, te da to pograni?ni kapetani pismeno potvrde. Tajno je dogovoreno, ako na to ne pristanu, da ?e onda valija Ibrahim-paša, poslije povratka iz Srbije, li?no, na ?elu vojske, i?i u Biha? i silom Cetingrad predati austrijskim vlastima.

Valija je zaista 4. septembra otišao prema Srbiji, a kapid?ibaša sa 25 bosanskih prvaka i šest kapetana u Biha?. "Obojica, i valija i kapid?ibaša, su ljudi od povjerenja Visoke Porte, i tako se ponašaju". Delegaciju su sa?injavali, iz Sarajeva: Alikadi? Mehmed-efendija, Mufti-efendija, Imam-efendija, Izet Salih-efendija, Nazif Mehmed-efendija, Salih Mute-efendija, Had?ibeg i dvojica prvih janji?ara; iz Travnika: ?auš Emin-efendija i Šaraili Zaim; iz Banjaluke: Muftija had?i Hafiz-efendija, Gulus Derviš-efendija i Mehmedbeg; iz Kozarca: Derviš-efendija; iz Liv-na: Gebar Ahmed-efendija; iz Ostrošca: Ahmet-efendija; iz Fo?e: Jaja-efendija; iz Mostara: Mufti-efendija; iz Akhisara Mehmed-efendija; iz Skoplja Hasan Derviš-efendija, Hasanbeg, Dautovi? Osmanbeg i Urakli D?aferbeg, i iz Jajca: Zeheaga.36I berbirski kapetan je dobio nalog da ide u Cetingrad.37 Miteser je obavijestio i dvorsku tajnu kancelariju u Be?u o odlasku bosanske delegacije u Biha?. Na ?elu delegacije od 25 uglednih ljudi i šest kapetana nalazio se kapid?ibaša Melek Mehmed-

34 HHStA W, St. K. Türkei VII, K 3, Štirmer Meternihu, Carigrad na Bosforu 10. avgusta 1809.

35 A. Ivi?, Spisi, Kniga VI-Godina 1809., 295,296.

36 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 7. septembra 1809.

37 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 381.

121

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

paša zade Abdulah-bey. Pograni?no stanovništvo Ostrošca i Biha?a, kako je konzul obaviješten, strahuje od kapid?ibaše, pa je konzul zatra?io da i Generalkoman-da iz Karlovca radi u sporazumu sa kapid?ibašom.38 U Travniku je francuski konzul podr?avao pograni?ne kapetane, bodrio ih da zadr?e Cetingrad i proturao glasine da su se austrijska i ruska vojska sjedinile da napadnu Tursku.39

Ugledna delegacija na ?elu sa kapid?ibašom se sporo kretala ka Biha?u, vjero-vatno zbog toga što je na putu morala zastajkivati da sa?eka dolazak svih ?lanova delegacije, a mo?da i zbog ustanka pravoslavnih hriš?ana u Lijev?e polju. Sara Jan?i?, supruga Jovana Jan?i?a, vo?e bune, izjavila je da je general Marmont nov?ano pomagao ustanike. Ona je ?ula od nekih bosanskih kapetana da ne?e ni kapid?ibaša, niti sila svih kapetana natjerati Cetingra?ane da predaju tvr?avu Austrijancima dok je i jedne kapi krvi njih i njihove djece.40 Putovanje delegacije je prekinuto u Majdanu.

Kapid?ibaša Abdulah-bey se zaista vratio 6. oktobra u Travnik. Austrijski konzul je pohitao kod njega da bi saznao za ovaj neo?ekivan preokret. Ni ?ehajabeg, ni kajmakam, ni kapid?ibaša nisu dali nikakvo objašnjenje sve dok se ne završi zasjedanje Bosanskog divana koje je zakazano za 8. oktobra.41 Poslije zasjedanja Divana, kapid?ibaša je posjetio konzula, koji mu je, valjda da ga odobrovolji, poklonio zlatni sat na navijanje. Ispri?ao je Miteseru daje došao u Stari Majdan, tuje sa?ekao da prispiju i ostali ?lanovi delegacije i svi pozvani kapetani. Tu im je pro?itao ferman i hatišerif, te im objasnio da moraju izvršiti akviziciju Cetingrada i okoline. Tome su se usprotivili had?i Ali Roši? i njegov tast Rustanbeg, biha?ki kapetani, koji nisu ni došli u Stari Majdan, nego su poru?ili kapid?ibaši da sa delagacijom do?e u Biha?.

Za to vrijeme je francuski konzul uputio pomenutoj dvojici biha?kih prvaka ?etiri pisma, i oni su mu na svako odgovorili. Upoznali su kapid?ibašu sa sadr?ajem jednog od tih pisama: Volja cara Napoleona je da bosanski Turci zadr?e oteti im kraj sa Cetingradom i Dre?nik-Gradom, te da oni ostanu zauvijek u sastavu Bosne. Samo iz politi?kih razloga, Porta je izdala ferman o vra?anju ovog teritorija Austriji i uputila kapid?ibašu da to izvrši. Francuska strana je uvjerena u to da je Visoki divan bio ?rtva, kad je naredio da se to zemljište vrati, ali da ga kapetani ne trebaju predati. Ako ovaj teren ne vrate, i ako ga zadr?e, konzul im je tvrdio da ?e za sve što se

38   HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Tajnoj dvorskoj kancelariji. Travnik 19. septembra 1809.

39 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Dvorskoj tajnoj kancelariji. Travnik 7. septembra

1809.

40 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 432.

41 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Tajnoj dvorskoj kancelariji. Travnik 9. oktobra

1809.

122

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

iza toga dogodi imati zaštitu cara Napoleona. Kad je to ?uo, kapid?ibaša je prekinuo dalje putovanje i vratio se u Travnik, a zatra?io je da trojica kapetana: Rustanbeg Beširevi? iz Biha?a, Mustajbeg Kulenovi? iz Ostrovica-Vakufa i Muhamed Imšir-oglu iz Ostrošca do?u u Travnik da bi novonastale prilike raspravili sa valijom Halim Ibrahim-pašom. Kapetani se nisu odazvali ovom pozivu, pa je kapid?ibaša zamolio konzula za strpljenje i "da ne potpaljuje fitilj", a on ?e, kao i valija, obavijestiti Visoku portu. Za svaki slu?aj, hitno je uputio Emira Mehmeda u Stambol da odmah podnese izvještaj.42

Austrijski uhoda je izvijestio i to da kapid?ibaša do sada nije riješio nijedan zadatak. Po izjavi Salihbega, berbirskog kapetana, on to nije ni mogao posti?i jer se Cetingra?ani nisu povinovali njegovoj naredbi da predaju tvr?avu, pa je preostalo da sultanova vojska do?e, od njih preuzme tvr?avu i preda Austriji, i u tom slu?aju "oni su svoju sudbinu zape?atili".43 U isto vrijeme sakupljala se vojska na "gornjoj granici". Konzul se obratio 11. oktobra kajmakamu s pitanjem da li su, mo?da, Austrija i Osmansko carstvo u ratu. Dobivši na ovo pitanje negativan odgovor, konzula je dalje zanimalo zašto se na teritoriju izme?u Cetingrada i Vakufa skuplja vojska, pa se govori o njenom upadu i prema Karlovcu i prema Dalmaciji. Kajmakam mu je odgovorio da on o tome nije dobio nikakve vijesti i da o tome ništa ne zna, pa ?e uputiti odmah jednog tatara da ispita tamošnje prilike.44 Internuncij je, dobivši izvještaj od Mitesera, odmah zatra?io nova uputstva od grofa Stadiona. Dvoumio se da li da sa sadr?ajem tog izvještaja upozna osmanske ministre jer se radilo o tome da se potpuno razotkrije "francuska perfidnost".45

Uskoro jeu Travnik prispio i had?i Ali Roši? i donio arzuhal na koji je stavljeno nekoliko stotina potpisa sa muhurovima i potpisima aga u jednom dosta teškom sanduku, štoje sve trebalo odnijeti u Carigrad. Kad je došao u Travnik, prvo je svratio kod francuskog konzula. Ovim arzuhalom se tra?i od Visoke porte da se ne vra?a zauzeti teritorij. Kajmakam je ovaj arzuhal prvo poslao valiji u Zvornik.46I tako su se smjenjivale opre?ne vijesti sa "gornje granice" dok valiji nije stigao od Visoke porte nedvosmislen ferman o vra?anju unskih krajeva u sastav Austrijskog carstva i

42 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 8. oktobra 1809.

43 A. Ivi?, Spisi, Knjiga VI-Godina 1809., 436.

44 Vjekoslav Jelavi?, "Iz prepiske francuskog generalnog konzula u Travniku u godinama 1807.— 1814?.

Glasnik Zemaljskog muzeja. Sarajevo 1904., 473.

45 HHStA W, St. K. Türkei VII, K 3, Internuncij Stadionu. Carigrad 25. oktobra 1809.

46 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 18. oktobra 1809; HHStA

W, St. K. Konsulate Travnik 1807-1809., K 35, Miteser Meternihu. Travnik 17. maja 1808. Upravo se ovdje nalazi postariji "tur?in" po imenu had?i Ali Roši? koji je ilirski dragoman kod kajmakama Sulejman-paše. Ranije je bio u Biha?u i ima veliko poznanstvo sa fml Rukavinom.

123

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

?vrstim i potvr?enim prijateljskim odnosima izme?u dvaju suverena. Miteser je odmah ovaj ferman proslijedio u Be?.

Übersetzung eines an den Gouverneur von Bosnien und vormaligen Groß-wezier Halimi Ibrahim Pascha erlassenen Fermans, der zugleich gerichtet ist an den Cadi von Bosnien, an den als Mubaschir nach Bosnien abgeschickten Kapidgi baschi Abdullah Bey, an den Mufti, die Ulema, Ajans und Capitains von Bosnien.

In den letzten Tagen des Ramazans 1224 d.i. Anfang November 1809.

In Folge des von der hohen Pforte bey Ausbruch des Krieges zwischen Österreich und Frankreich angenommenen Neutralitäts systems, und der von Seiten des k.k. Hofes hierauf gegründeten Zuversicht und vollen Vertrauens in die hohe Pforte, waren die äußersten Punkte der österreichischen Grenze unbesetzt geblieben.

Dieser Umstand ward von dem Capitain von Ostrosatz, Namens Besiro-vich und einem gewissen Bekhchi Hassan benützt, um mit einer beträchtlichen Anzahl bewaffneter, des Nachts, die in dem letzten Friedensschluße an Österreich abgetrettenen, dem Capitanat von Ostrosatz gegenüberliegenden Schlößer Cettin, Dresnik und Jaganatz zu überfallen, und daselbst Gewalttätigkeiten aller Art zu verüben.

Aus den hierüber seiner Zeit von Euch an die hohe Pforte eingelangten Berichtenwar zu ersehen, daß Ihr auf die von demBihadschi Capitain über diesen Vorfall erhaltene Anzeige, alsogleich den Defterdar Kiagassi von Bosnien Abdullah ernannt habet, um sich mit der ihm beygegebenen Begleitung an Ort und Stelle zu verfügen, und daß Ihr alle mögliche Muhe angewandt habet, um die Bosnaken aus jenen Palanken hinauszuschaffen und die Schuldigen zu bestrafen.

Zu gleicher Zeit ward von dem an derhohen Pforte resierenden k.k. Inter -nuzius und Bevollmächtigter Minister Ritter von Stürmer in einer eigens deß-wegen abgehaltenen Conferenzan die hohe Pforte das Begehren gestellt Euch aufzutragen die Urheber jener Gewaltthätigkeiten zu bestrafen, die Sicherheit an der Grenze herzustellen, und die in Besitz genommenen Palanken räumen zu machen. In Folge dieses Begehrens ward seiner Zeit in diese Angelegenheit ein eigener in gemessenen Ausdrücken abgefaßter Ferman erlassen und abgeschickt.

Allein die hohe Pforte erhielt die sichere Anzeige, daß die Anzahl der Übelgesinnten, welche an jenen unangenehmen Auftritten Antheil genommen, sich in der Folge noch vermehrt habe, und daß zu besorgen sey, daß sie sich zu noch beträchtlicheren Verletzungen des österreichischen Gebiets, und zu nochschwereren Übertrettungen der bestehenden Verträge und Friedenschlüsse erkühnen dürften. Es ward daher späterhin ein anderer Ferman folgenden Inhalt an Euch erlassen:

124

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Die der k.k. österreichische Hof der geliebste Freund und aufrichtigste Nachbar unserer hoher Pforte ist, so ist es unser sehnlichster kaiserlichen Wunsch gegen selben jede mögliche Rücksicht zu beobachten. Es hatten sich zwar in Folge des im Jahre der Hegire 1152. (1709) zwischen der Pforte undÖsterreich abgeschlossenen Frei-dens, in Betref der beyderseitigen Grenzen grosse Streitigkeiten erhoben; allein dieselben wurden später durch den im Jahre 1205. (1791) unterzeichneten Sistover Frieden, und die 3 ten Artikel der demselben angehängten Separat Convention, als in welchem die beyderseits festgesetzten Grenzen angefürt und ausgedruckt sind, beygelegt. In dem 10. Artikel des gedachten Friedensschlußes wird Fermans festgesetzt, welchergestalt die von bey den Höfen an der Grenze aufgestellten Gouverneur und Commandanten die Ordnung herzustellen hätten, wie daß die durch die beyderseitigen Commissärefestgesetzten Grenzen auf keine Weise wieder geändert oder umgestossen werden sollten; daß Sicherheit und Ruhe an der Grenze auf alle mögliche Weise gehandhabt, Raub, Plünderung und ähnliche Eqzessen abgehalten, jene so es wagen den zwischen bey den Reichen abgeschlossenen Verträagen zuwider zu handeln, geahndet, und wenn dieß nichts fruchten sollte, nach ihren Vergehen bestraft werden sollten. Überdieß wurden nach dem Sistover Friedenschluße von Seite Unserer hohen Pforte eigene Grenz Commissäre ernannt, und mit Beyzie-hung des damaligen Gouverneurs und der bosnische Ayans, die Grenze mit wechselseitigen Einvernehmen abgestrecket, die Grenz Zeichen aufgerichtet, und alle Sreitigkeiten beendigt.

Dieß an der Grenze vorgefallenen, den bestehenden Verträgen zuwiederlau-fenden, höchst unangenehmen Auftritte sind daher in jeder Rücksicht gegen unserer k.k. Willensungenung, und es erregt unsere hächsten Unwillen, daß man durch selte, ohne vorhergegangener Veranlassung, zu einer Erkältung zwischen beyden Höfen Gelegenheit gegeben. Denn die Verletzungdes Gebietes eines so freundnachbarlichen Hofes und die Überschreitung seiner Grenzen sind Handlungen, die sowohl dem klaren Sinne der Traktaten und Verträge, als auch Unserem heiligen Gesetze zuwiderlaufen. Es wurde Euch daher zu wissen gemacht, es sey unser ausdrücklicher Allerhöchster Wunsch, daß Ihr die im Besitz genommenen Ortschaften räumen, und den k.k. Commandirenden übergeben machet um allen weiteren Beschwerden abzuhekfen. Zugleich ward Euch aufgetragen unter den Beglerbegen von Baustein und den übrigen Personen taugliche Offiziere zu wählen, an alle, die es betrifft, gemessene Befehle zu erlassen, und Euch, wenn es nöthig seyn sollte, in eigener Person an Ort und Stelle zu verfügen, um auf was immer für eine Weise, durch gemeinschaftliche Übereinkunft und Beywirkung mit Zuziehung des obbe-bannten Mubaschirs deises Geschäft aufs Bandigste zu beendigen. Es ward Euch ferner anbefohlen jene, so die Grenze überschritten hatten, ohne einen Augenblik Zeit zu verklieren aus den besetzten Districten fortzuschaffen, an den Schuldigen ohne Verzug die die verdiente Strafe zu vollziehen, die Verpflichtungen des Friedens Vertrags zu erfüllen, und die österreichischen Befehlshaber zufrieden zu stellen, endlich eine solche Ordnung einzuführen daß diefreundschafts Verhältnisse

125

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

künftig auc nicht im Geringsten gestört weren mögen Euer vorzüglichstes Augenmerk sollte darauf gerichtet seyn alle Maßregeln zu ergreifen um die Ruhe und Sicherheit an der Grenze vollkommen wieder herzustellen, und Euch zu beeilne Unserer hohen Pforte die an den Urhebern dieser Gewaltthätigkeiten vollzogene Bestrafung anzuzeigen, endlich mit gröster Sorgfalt darüber zu wachen, damit ins künftige ein wieder ähnliche den Verträgen und Freundschaftsverhältnissen zuwiederlaufende Vorfälle Platz greifen mögen. Allein obwohl dieses Geschäft bis jetzt unserer hohen Willensmeynung gemäß häatte beygelegt seyn sollen, so ist uns jedoch bis zur Stunde noch nicht die geringste Anzeige zugekommen, daß die obge-nannten Palanken wirklich zurückgestellt, die Urheber dieser an der Grenzevor-übten Gewaltthätigkeiten bestrafet, und den Unruhen und Streitigkeiten ein Ende gemacht worden. Es ist daher unser Befehl daß Ihr die in unsere letzter lassenen Ferman enthaltenen Weisungen und Vorschriften genau vollziehet, diese gegen alle Verträge unternommene höchst mißfällige Gewaltthätigkeiten und Unruhen ohne den geringsten Verzug aufhörenmachet, mit grösten Eifer die Bestrafung und Zurechtweisung der Schuldigen betreibet, und Unserer hohen Pforte über die Lage der Dinge ausführlichen Bericht erstatten. In dieser Absicht ist eigens der gegenwärtige verschärften dringende Ferman erlassen und ausgefertigt worden.

Es ist überßüßig zu sagen daß in Anbetracht der von den k.k. Hof in gegenwärtigen Zeitpunkte deutlicher als jemals gegen das ottomanische Reich an den Tag gelegten Bewiese von Freundschaft, Zunaigung, Vertrauen, und Aufrichtigkeit, auch von Seiten unsrer hohen Pforte auf Vermehrung der Beweise aufrichtiger Freundschaft ein sorgfäaltiges Augenwerk verwendet werde. Wir sind in Unsern Innere überzeugt, daß Ihr von derWichtigkeit dieser Wahrheit durchdrungen seyd, denn wir kennen Euch als einen durchRechtschaffenheit, Klugheit, Erfahrung und Scharfsinn ausgezeichneten Vezir, Ihr werdet dem nach, allsogleich nach Eintreffung dieses hohen Befehls, auf oben angeführte Weise taugliche Offiziere mit den nöthigen Weisungen versehen absenden, und wenn es die Noth erfordet, Euch selbst in Person an Ort und Stelle verfügen, und durch Eure Bemühungen, mit Zuziehung des obbenannten Mubaschirs, auf jede thunliche Weise zu ereirken streben, daß alle Jene die sich erkühnt die Grenze zu überschreiten, unausbleiblich und auf das schleunigste aus den besetzten Districten fortgeschafft werden; Ihr wedet die Schuldigen verdientermassen bestrafen, und alle in Eurer Gewalt stehenden Mittel aufbiethen, damit künftig ähnliche Vorfälle nicht mehr statt haben mögen; zu diesem Ende werdet Ihr an Alle die es betrifft, die nöthigen Weisungen und Befehle erlassen und sie ihnen wohl einschärfen um so die Ruhe an jenen Grenzen wieder herzustellen; endlich werdet Ihr beflissen seyn Unserer hohen Pforte auf das Schleunigste über die glückliche und unsere Wunschen gemässe Beendigung dieses Geschäftes Bericht zu erstatten. Dieses ist Unser sehlichstes kaiserliches Verlangen, wie können in diesem Stücke auf keine Weise gestatten daß man mit Nahsicht, Ver-säumniß, und da wir Unseren höchsten Unwillen auf alle Jene geworfene haben die an diesem sträftlichen Vergehen Theil genommen, so bleibt es Eurer Vollmacht

126

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

und Eurem Eifer anheimige stellt hierinfalls alle zweckdienlichen Maaßregeln zu ergreigen. Wer immer sich in diesem Geschäfte einige Naclässigkeit zu Schulden kommen lassen sollte, auf dessen Haupt mögen alle üblen Folgen zurückfallen, und er wird gewiß eine bösen Ausgang nehmen. Sobald Euch dieses Alles bekannt seyn wird, werdet Ihr eilen auf die vorgeschriebene Weise zu handeln, und alle Mühe anwenden diesen Befehl und unsere undabänderliche Wollensmeynung zu vollstrecken, zugleich aber Euch von allem sorgfältig hätten, was derselben entgegen wäre.

Ihr Mufti Ulemas und Ayans Ihr werdet gleichfalls in diesem Geschäfte den Befehlen und Anordnungen des obgedachten Gouverneurs Folge leisten, und Euch gemeinschaftlich bestreben diesem unangenehmen Zustande ein Ende zu machen, Wagt es nicht Euch durch Frieden widrige Handlungen den üblen Folgen auszusetzen, die Euch in diesem Falle treffen würden.

Ihr endlich, mehrgenannter Mubaschir wisset, daß indem wie Euch zu diesem wichtigen Geschäfte ernannt und ersehen haben, Wir die höchste Erwartung und Überzeugung nährten, daß Ihr nach der von Euch gehofften und versprochenen langen Erfahrung, Einsicht, Rechtschaffenheit und Klugheit dieses wichtige Geschäft bis zur Stunde nach Wunsch beendigt haben würdet; allein blos Eurer Nachlässigkeit un Eurem saumseligen Benehmen ist es zuzuschreiben, das bis itzt nach keine Frucht Eurer Bemühungen zum Vorschem gekommen. Ihr sollet daher inskünftige Euch in dieser Angelegenheit keinen Verzug erlauben, sondern in Gemeinschaft mit den Off zieren die Euch weren beygegeben werden, Euch eifrigst bestreben die obgenannten Districte durch Jene, die sie in Besitz genommen, unausbleiblich räumen zu machen, und dieselben, wie normals, den k.k. österreichischen Befehlshabern übergeben um so Unsre höchste Absicht zu erfüllen. Sollte sich Jemand finden der sich hierinnfalls einige Weigerung oder Versäumniß erlauben wollte, so werdet Ihr beßüßen seyn es, der Wahrheit gemäß, unverzüglich der hohen Pforte einzuberichten. Leget hiemit einen Beweis Eures schuldigen Diensteifers und Eurer Treue ab, huthet Euch zu gestatten daß diesem Befehle entgegen gehandelt werde47

Austrijski konzul je o?ekivao da se više ne?e odugovla?iti izvršenje striktnih nare?enja i daje time to sporno pitanje riješeno na miran na?in. Ipak, trebalo je još biti strpljiv, kako su se doga?aji odvijali na "gornjoj granici", i zbog odsustvovanja valije iz Travnika. Kako je Miteser obavijestio svoju Vladu, kapid?ibaša se ni do 6. novembra nije vratio iz Zvornika u Travnik, kuda je bio otišao još 17. oktobra da bi se s valijom dogovorio o novim mjerama, pošto nije uspio provesti dvije valijine bu-juruldije o vra?anju zauzetog podru?ja.48

47 HHStA W, A.A. Türkei W, K 3, Prevod fermana na njema?ki. Pera 16. novembra 1809.

48 A. Ivi?, Spisi, KnjigaVI-Godina 1809., 488,489.

127

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Kapid?ibaša se vratio u Travnik kako bi proslavio Ramazanski bajram, koji je po?injao 10. novembra, a naga?alo se da bi mo?da, poslije Bajrama, putovao i u St-ambol da bi tamo, na Visokoj porti, podnio izvještaj o razvoju doga?aja oko Cetingrada. Valija se nalazio u Tešnju, koji je udaljen od Travnika 15 sahata hoda, odakle je namjeravao u Banjaluku da izvrši su?enje ustanicima Jan?i?eve bune.49 Krajem decembra 1809. se ?ulo da ?e i valija uskoro u Travnik da bi proslavio Kurban bajram.50 Halim Ibrahim-paša prispio je u Travnik tek 6. januara 1810. godine. Usput je presu?ivao zbog zlodjela koja su po?injena prilikom pobune hriš?ana u Lijev?e polju. Sa sobom je doveo 92 muslimana, pet hriš?ana i jednog popa, koje je strpao u travni?ku hapsanu.51 Miteser je po?urio da posjeti valiju, da mu ?estita vojne uspjehe na granici prema Srbiji i da od njega ?uje najnovije vijesti. Tom prilikom valija mu je izjavio daje vrlo nezadovoljan što su, po posljednjem mirovnom ugovoru, Francuzi došli na granicu Bosanskog ejaleta kao susjedi.52

Prilike u neposrednom susjedstvu Bosanskog ejaleta su se izmijenile poslije mirovnog ugovora u Šenbrunu. Tada su obrazovane Ilirske provincije od dijelova austrijskih zemalja u Dalmaciji, Dubrova?ke republike i slovena?kih krajeva. I dijelovi Vojne krajine su im pripojeni. Tada je Marmont zatra?io da mu Bosanci vrate unski kraj, koji su oni preoteli Austrijancima na njegov poticaj. A to je trebalo da im saop?i francuski konzul po Marmontovom nalogu. "Re?i ?ete mu (bosanskom veziru) - pisao je Marmont Davidu - da od njegove pravde o?ekujem da odmah naredi vra?anje Hrvatima (koji su danas carevi podanici) teritorije i tvr?avu Ce-tin, koje su oni sebi prigrabili za vrijeme posljednjeg rata." Pjer David se nije nadao takvom obrtu. Ako ve? mora tako biti, onda je pokušao da se ovo ne dogodi uz njegovo sudjelovanje. Odmah je pisao francuskom ministru da su mogu?e hr?ave posljedice iz ovog Marmontovog nare?enja, i da ?e, po njegovom mišljenju, to "potpaliti velik dio Bosne, di?i uzbunu u ostalim dijelovima ove pokrajine, izazvati sumnje, strah i mr?nju, koje sam ja sa tolikom mukom stišao, okaljati ugled francuskog konzulata izazivaju?i prema njemu mr?nju i prezir...". Ako su viši interesi dr?avne politike nalagali da se sprovede Marmontovo nare?enje, David je tra?io da to u?ini neko drugi a da se njemu, istovremeno, na?e zamjena. U svojim memoarima, Marmont je to objasnio: "Francuski konzul Pjer David, kojim sam se dotad mogao stalno samo da hvalim, i priznajem mu revnost i sposobnost, ponio se u ovoj prilici vrlo r?avo. Sav o?ajan što mora da govori nešto što gaje dovodilo u protivrje?nost sa sa-

49 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 4. decembra 1809.

50 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 40, Miteser Meternihu. Travnik 28. decembra 1809.

51  HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu. Travnik 14. januara 1810.

52 HHStA W, Sr. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu, Travnik 14. januara 1810.

128

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

mim sobom, on nije htio da shvati kako politika ?esto nala?e djela koja stroga pravda odbacuje i brani nekom privatnom licu".53 Nedugo poslije toga valiju je posjetila jedna francuska delegacija koju mu je uputio maršal Marmont, da ga pozdravi kao novog susjeda i tada su razgovarali i o prilikama na granici, vjerovatno i o ustupanju spornih podru?ja.54

Pribli?avanjem prolje?a, u?estali su dogovori u Travniku. Miteser je obavijestio svoju vladu da su 16. marta, od šest sati uve?er pa do 11 sati no?u, vije?ali bosanski kapetani koji su se nalazili u Travniku sa valijom i da su se dogovarali o tome kako sakupiti jednu vojsku koju treba poslati na granicu sa Srbijom; i da li omogu?iti da francuska vojska pro?e kroz Bosnu prema Srbiji. Tri dana kasnije iz "gornjih krajeva" prispio je tatar s hitnom porukom u Travnik: Francuzi su postavili svoju vojsku prema Tršcu, a prema Cetingradu uperili i šest topova. Jedan svoj odred razmjestili su na prilazima Biha?u. Valija je odmah sazvao Veliki divan na koji je pozvao i francuskog konzula.

Pjer David nije došao na ovaj Divan, nego je uputio svog tuma?a, koji je izjavio da nemirno ponašanje tamošnjih "turaka" doprinosi takvim doga?ajima, a kada osmanska strana promijeni ponašanje i zauzme miroljubiv stav, izostat ?e skupljanje francuske vojske na granici. Istovremeno je upu?en Visokoj porti arzuhal u kojem stoji: Bosna ve? šest godina ratuje protiv Srba, pa su na taj na?in potrošili i novac i namirnice. Oni to više ne mogu snositi. Bosna je sa tri strane napadnuta, prvo, od Srbije, drugo, od Crne Gore i, tre?e, u novije vrijeme, od Francuza. Bosna se mora protiv svih njih boriti, a nema ni sjedne strane prijatelja ili onog koji ?e joj pomo?i da bi se odbranila. U dosadašnjem ratovanju, Bosanci su sve sami morali sebi pribaviti, i novac, i municiju i provijant, pa, zato, od Visoke porte tra?e pomo?. Za svaki

53 Mithat Šami?, Francuski putnici u Bosni na pragu XIXstolje?a i njihovi utisci o njoj. Sarajevo 1966,

107;Isto, 106. Autor nije u pravu kado sporu oko Cetingradau 1809.-1810. godini piše: "Jedan dio teritorije, u blizini hrvatske granice, u zapadnoj Bosni, bio je ?esto predmet prepirke izme?u Turske i Hrvatske. Budu?i daje ovaj teritorij pripadao ?as Turskoj, ?as Hrvatskoj, stanovnici su ?esto ?inili "upade jedni drugima", ?ak i onda kad su njihove vlade ?ivjele u miru. Iskoriš?avaju?i rat izme?u Francuske i Austrije, 1809. godine, Turci su se dokopali gradova Cetina, Vakufa i Biha?a". Potpuno je nepouzdan i kad navodi da su tada osvojeni Biha? i Vakuf, jer su ova dva grada, Vakufi Biha?, pripadala Bosanskom ejaletu i nisu bila predmet spora.

54 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu. Travnik 13. februara 1810; HHStA W,

St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu. Travnik 5. marta 1810. Bosanski valija ima više od 200 posluge koja ne prima platu nego ?ivi od poklona koji se daju prilikom audijencije. Isto je i kod ?ehajabega. Za svaku posjetu francuskog konzula valiji, i kod dolaska i odlaska, valija upu?uje 8-10 ?lanova svoje posluge, i on svakom mora da plati po 100 pjastera. "Sa mnom valija tako ne postupa -piše Miteser - jer on pla?a one koje meni šalje, i zato šalje samo po ?etiri ?ovjeka, ali, kojima ja ipak moram platiti po 100 pjastera."

129

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

slu?aj su izjavili da im se kao pomo? ne šalju nikakvi Arnauti, ali ne?e ni dozvoliti stranoj vojsci da prolazi kroz Bosnu. Ako sada sultan usliši njihovu molbu, Bosanci ?e dokazati da su u stanju odbraniti Bosnu od svih neprijatelja, u protivnom, ako im ne pomogne, ne?e biti dobro i Bosna mo?e do?ivjeti sudbinu Krima.55

O?igledno, bio je na pomolu rasplet oko Cetingrada. U Travnik su se svakodnevno slijevale vijesti iz Biha?ke krajine, nagoviještavan je sukob s francuskom vojskom. U Travnik su 27. marta stigli trgovci iz okoline Krupe i potvrdili da su stanovnici tog kraja odbili valijinu naredbu da predaju Cetingrad i da ?e ga oni braniti. Isti putnici su pri?ali da su ?uli kako se ve? vodi borba oko pomenute tvr?ave, i da su Francuzi zatra?ili da im, osim Cetingrada, predaju još "17 tvr?ava i gradova." Ovi putnici su usput susretali i mnoge naoru?ane "turke" kako hitaju u gomilama prema cetingradskoj okolini; a iz daljine, baš iz tog kraja, ?uli su se topovi kako gruhaju dan-no?. Iz valijine okoline, pak, austrijski konzul je do?uo da sve naredbe i uputstva koja su stizala iz Carigrada u Travnik u posljednje tri sedmice nisu glasile druga?ije nego da "turci" teritorij koji su zaposjeli moraju ustupiti Francuzima. U Bosni je vrenje bilo takvo da se nije ni pomišljalo, u ovom trenutku, na okupljanje vojske radi odbrane isto?nih granica ejaleta.56

Pritisak Francuza nije se samo nagovještavao nego je i ostvaren. Ve? 24. marta 1810. godine uputio je komandant hrvatskih trupa, general Delison, poznatog doktora Nicolletija, ina?e u slu?bi tuma?a kod maršala Marmonta, kao hitnog kurira francuskom konzulu u Travnik. U pismu, koje je uru?io francuskom konzulu, bila je naredba da posjeti bosanskog valiju i da mu postavi pitanje u vidu ultimatuma: "Da li ?e Turci sve krajeve koji su pripadali austrijskom caru a koje su silom zaposjeli i uzurpirali, dobrovoljno vratiti ili ne?e?" Valija je trebao na ovaj ultimatum odgovoriti u roku od 24 sahata, s tim da valiju istovremeno upozna daje Cetingrad sa svih strana opkoljen francuskom vojskom, pa u slu?aju da odgovor bude negativan, francuska vojska ?e ga silom zauzeti. Pjer David je 25. marta posjetio valiju, uru?io mu maršalov ultimatum i ostavio rok od 24 sahata za odgovor. Valija je odmah pozvao na vije?anje sve ugledne ljude iz Travnika, kao i sve zemaljske prvake i predstavnike vlasti koji su se nalazili u Travniku. Pozvao je kapid?ibašu da upozna prisutne o spornom predmetu, a on je tom prilikom izjavio:

"Ja sam ovdje ve? šest pisama dobio iz Stambola, i u svima stoji da Visoka porta nije u neprijateljstvu s Francuskom i da sa svoje strane ?ini sve da odr?i postoje?e prijateljske odnose. Francuzi tra?e ono zemljište koje je bilo dodijeljeno njema?kom

55 HHStA W, St. K.Konsulate Travnik, K 36. Miteser Meternihu. Travnik 23. marta 1810.

56 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Tajnoj dvorskoj kancelariji. Travnik 28. marta

1810.

130

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

imperatoru. Obje ove sile su, sada, u savezu i slozi, a one, istovremeno i opkoljavaju Bosnu. Turci su Nijemce uvrijedili kad su ugrabili Cetingrad, pa je Visoka porta uputila nekoliko fermana sa zahtjevom da se vrati zaposjednuto podru?je." Potom je upitao šta se do tog trenutka uradilo i odgovorio da nije ništa, pa su Francuzi i Nijemci prisiljeni da sami prodru u Bosnu, i da se samo za mjesec dana sva Bosna izgubi. "Na svoj vrat smo navukli", nastavio je kapid?ibaša, " novog neprijatelja, kad ve? imamo dušmanina iz Srbije koji svom snagom napada na Bosnu." Zato je predlo?io da se francuski zahtjev prihvati, i Cetingrad i sva okolina miroljubivo vrati, jer ?e samo tako "vaša ?e domovina biti ostavljena na miru." Ton kojim je ovo govorio, i nastavak razgovora koji je uslijedio, nisu se uvijek podudarali. Bilo je onih koji su se slo?ili sa kapid?bašinim prijedlogom, ali i onih koji su se ogor?eno suprotstavljali. Na kraju je, ipak, odlu?eno da kapid?ibaša i Šurula-paša sa munlom, svim rid?alima, predstavnicima Sarajeva i Travnika, te kapetanima i svim ljudima od visokog ugleda, na ?elu vojske od 6.000 do 7.000 ljudi, odu 31. marta u Cetingrad i tamošnje "turke" na lijep na?in privole da predaju Cetingrad Francuzima. Kad se 26. marta pojavio francuski konzul kod valije da dobije odgovor, tako mu je i odgovoreno. Mo?da bi se tako i dogodilo da iznenada, 28. marta, nije došlo do preokreta.

Bošnjaci sa "gornje granice" su uputili svim Bošnjacima, i valiji, pismo o tome kako oni vide ovaj spor i zbog ?ega ne pristaju na miroljubivu predaju Cetingrada. "Bra?o, pravovjerni muslimani - stajalo je u pismu - ako su Francuzi sa osmanskim dvorom u prijateljstvu, onda francuski car ne bi tra?io Cetingrad, a ako tra?i, u tom slu?aju ?emo ga i mi sami predati, pogotovo ako je to zaista odluka cijele Bosne. Mi, pak, zaklju?ujemo da Francuzima ovaj mali komad zemljišta, i još drugih pet tvr?ava ne treba, i nije im to cilj. Njihov cilj je, u to nema sumnje, dalje osvajanje Bosne. Zato smo mi radije odlu?ili da ih zaustavimo na samom po?etku njihovog osvajanja Bosne, i to borbom na ?ivot i smrt, i to ?inimo radi toga što je to bolje nego da to u?inimo kad oni ve? u?u u Bosnu." Potom su pozvali sve Bosance da im se pridru?e u ovoj borbi. Kad je ovo pismo pro?itano, ono je ostavilo dubok utisak na prisutne. Pokolebali su se u odluci koju su ve? bili prihvatili. Stekao se utisak da ?e se svi odlu?no suprotstaviti ovom cilju Francuza. Ipak su na kraju odlu?ili da se sa sadr?ajem pisma upozna Visoka porta, i da ona izda novu naredbu. Do odgovora osmanske vlade ne?e se preduzimati ništa.57 Kapid?ibaša je bio raspame?en izme?u naloga Visoke porte, zbog kojih je upu?en u Bosnu, i uvjerljivih dokaza bosanskih Krajišnika da je Cetingrad va?an i za Bosansku krajinu i za Bosanski ejalet i za Osmansko carstvo.

57 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu. Travnik 28. marta 1810.

131

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Austrijski konzul je saznao daje valija za svaki slu?aj uputio u biha?ki kraj delegaciju koju su predvodili Šurula-paša i kapid?ibaša. Krenuli su prema Petrovcu u koji su namjeravali sti?i za samo ?etiri dana i no?i. U ?ulhisaru ih je presrelo nekoliko "neposlušnih turaka", koji su im pokušali sprije?iti dalje putovanje, ali su oni nastavili, i tek za devet dana zano?ili u Petrovcu. Ve? petnaest dana delegacija nije poslala nijedan izvještaj valiji. Austrijski konzul je pisao svojoj vladi daje, povjerljivim putem, uspio saznati da je Cetingrad sa tri strane opkoljen i da je dovu?eno 40 topova. Po tom izvještaju, "nezadovoljni turci" su tamo ostali, ?ilavo se bore, i poru?uju Francuzima da im ne?e predati ovaj teritorij. Stanovnici Travnika su ozloje?eni na francuskog konzula, iz dana u dan mu prigovaraju da ih je on nagovorio da izvrše napad na Cetingrad, da ga zauzmu i me?usobno podijele parcele u osvojenim krajevima. Da bi se nekako izbavio od prijetnji razlju?enih "turaka", Pjer David je, po mišljenju austrijskog konzula, obmanjivao i valiju i stanovnike Bosne. Naime, on im je obe?ao da ?e pisati i maršalu Marmontu i caru Napoleonu i upoznati ih da su Bošnjaci na nagovor francuske strane, ustvari po njegovom nagovoru, bili zavedeni i nahuškani da ?e ih, pošto osvoje te krajeve, Francuska podr?ati da ih zadr?e zauvijek. Konzul je francuskim ultimatumom doveden u posebno neugodan polo?aj i osramotio se, pa ?e zamoliti svog cara da "turci" zadr?e u svom posjedu zauzete krajeve. Austrijski konzul nije saznao da li je Pjer David ispunio obe?anje, ili je to bilo samo politi?ko obe?anje. On je, to je austrijski konzul znao, unaprijed dobio od valije jedan skupocjen dar: šal koji vrijedi hiljadu pjastera.58

Oko "cetingradske afere" ponovo su tako uzimane u obzir sve kombinacije. U Travnik su pristizale vijesti koje su svojom sadr?inom i neprovjerenoš?u samo još više stvarale zbrku, tako da se pouzdano nije znalo da li se na "gornjoj granici" pregovara, ratuje, ili su Francuzi zaposjeli Cetingrad mirno i bez prolijevanja krvi. Kad su krajem aprila po?ele u?estalije stizati vijesti iz Petrovca u Travnik, onda se ponešto pouzdanije saznalo. Cetingrad je još uvijek bio u rukama Bosanaca. Šurula-paša je 22. aprila izvijestio valiju kako se nada da ?e sporni teritorij biti ipak dobrovoljno ustupljen Francuzima.59 Nešto kasnije, 8. maja 1810. godine, Šurula-paša i kapid?ibaša su u svom izvještaju valiji opisali kako su bosanski Krajišnici predali Cetingrad i svu okolinu Francuzima. Bilo je to povezano sa dolaskom had?i Alije Roši?a u Biha?. Kad je 12. aprila poznati had?i Alija Roši? prispio iz Stambola u Travnik, valija mu nije dozvolio da nastavi putovanje u Biha?, njegovom tastu kapetanu Rustanbegu. Kako se do?ulo, izgleda da biha?ki kapetan nije bio zadovoljan takvom valijinom odlukom, pa je iz tog kraja valiji poru?eno da Cetingrad ne?e biti

58 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36. Travnik 15. aprila 1810.

59 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu. Travnik 26. aprila 1810.

132

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

predat sve dok had?i Alija Roši? ne do?e u taj kraj. Valija mu je, onda, dozvolio nastavak putovanja i on je 23. aprila nastavio putovanje iz Travnika u Biha?.

Tek što je prispio u Biha?, me?u nezadovoljnicima, koji su njega smatrali svojim predvodnikom, ponovo je narastao otpor u te?nji da se ovaj teritorij ne predaje. Upravo u tom trenutku proturena je glasina da ?e francuski car cetinski kraj ostaviti tamošnjim "turcima" kao znak dobre volje. Odmah zatim je 16. aprila maršal Mar-mont prispio u Karlovac, da bi, kako su glasile vijesti, poveo vojsku na Bosnu.60 Još po?etkom maja nije bilo sukoba, ali više uhoda izvijestili su da se oko Cetingrada rasporedio vrlo jak odred francuske vojske, a naspram njega isto tako jak odred bosanskih krajišnika.61 Paul fon Miteser obavijestio je grofa Meterniha 12. maja 1810. da su se prije dva dana vratili sa "gornje granice" ?lanovi komisije na ?elu sa Šurula-pašom ne obavivši predaju Cetingrada. Ko je prekinuo pregovore, nije se pouzdano znalo. Nisu bile provjerene vijesti kako su ve? zapo?ele borbe, i daje napadnut Iza?i?, ali da se oko Cetingrada još vode borbe. Pouzdano se znalo da su Biš?ani poslali nekoliko pisama Sarajlijama u kojima ih mole za pomo?.62

Da li je bilo manjih ?arki oko Cetingrada, konzulski izvještaji ne svjedo?e. Mo?da ima istine u tome daje "maja mjeseca zaposjednuta unska teritorija koju su turci ranije popalili. Hiljadu naoru?anih ljudi iz Lapca krenulo je na Biha? preko Neblusa, Kamenskog i Priboja. Oni su 5. maja istjerali "turke" iz Vaganca i spalili Iza?i? i Klokot. Prethodno je u ovaj kraj pristiglo oko 20.000 Francuza. Li?ani su 7. maja jurišali na Biha? i spalili Golubi?, poslije toga su se turci predali i povukli sa unskog teritorija i platili štetu".63 Ipak, najvjerodostojniji izvještaj potje?e od Bajbu-ta Kulenovi?a iz Ostrovice-Vakufa, koji je 14. maja poslao po ekspresnom tataru Šurula-paši u Travnik. U ovom izvještaju stoji daje maršal Marmont na ?elu velikog vojnog korpusa i sa mnogo topova opkolio tvr?avu Biha? i od kapetana Rustanbe-ga i had?i Alije Roši?a zatra?io ili da dobrovoljno predaju Cetingrad i njegovu okolinu, koju su od austrijskog cara na prepad zauzeli, ili ?e on silom oru?ja i biha?ku tvr?avu i grad za jedan sat razoriti i zapaliti.

Poslije ove prijetnje, odmah su se Rustanbeg i had?i Alija Roši? zaputili u francuski logor i obe?ali da ?e povu?i vojsku sa zaposjednutog podru?ja i predati Cetingrad. Na to se francuska vojska odmah po?ela povla?iti sa prilaza Biha?u. Maršal

60  HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Meternihu. Travnik 8. maja 1810; Slavko Gavrilovi?, Spisi be?kih arhiva o prvom srpskom ustanku. Knjiga I. (1804-1810). Beograd 1982., 457.

61 Aleksa Ivi?, Spisi be?kih arhiva o prvom srpskom ustanku. Knjiga VII-VIII, Godina 1810. Beograd

1966., 157.

62 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, K 36, Miteser Metenihu. Travnik 12. maja 1810.

63 Kriegsarchiv Wien, Memoire, 22/172.

133

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Marmont je poklonio jednu kulu (utvr?enje) i dva topa kapetanu Ostrovica-Vakuf Bajbutu Kulenovi?u kao nagradu štoje delegaciju koja je pokušala da sprovede sultanov ferman podr?ao, a ljude iz svoje kapetanije odmah pozvao da napuste zaposjednuti kraj i ?ak bio spreman da sa francuskom vojskom napadne vojsku kapetana Rustanbega, ukoliko dobrovoljno ne ustupi Cetingrad. ?im je taj izvještaj dobio, valija je, vrlo obradovan, po dvojici janji?ara izvijestio Carski divan u Carigradu. Istog dana u deset sahata no?u bio je obaviješten austrijski konzul, koji je, opet, sutradan rano, ovu vijest prenio francuskom konzulu. Pjer David, obradovan ovom viješ?u, poru?io je Miteseru preko tuma?a Rote: "Ka?ite gospodinu pukovniku da me je danas, saopštavaju?i ovu radosnu vijest, izvanredno obradovao, a ja se nadam da ?u jednog dana li?no, isto tako u povjerenju, prijateljski dati na znanje da Francuska Cetin nije za sebe nego za Austrijsku monarhiju vratila od Turaka, pošto ?e Austrija dobiti ponovo sve natrag što joj je bilo oduzeto."64

Ono štoje Osmansko carstvo ustupilo Austrijskom carstvu mirom u Svištovu, a što su bosanski Krajišnici pokušali da vrate, i u svojoj vlasti dr?ali skoro 13 mjeseci, vra?eno je Francuskom carstvu. Nema nijedne vijesti koja bi potvrdila da su bosanski Krajišnici pokušali osvajati austrijski teritorij. Ograni?ili su se samo na one krajeve koji su njima oteti, u kojima su imali imanja i iz kojih su, bez ikakve naknade, bili protjerani.

64 HHStA W, St. K. Konsulate Travnik, Miteser Meternihu. Travnik 16. maja 1810. 134

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

Summary

THE FIRST ATTEMT OF THE BOSNIAN BOARDER GUARDS

TO RETURN CETINGRAD TO THE BOSNIAN EYALET

(26 April 1809-14 MAY 1810)

Cetingrad and the vicinity came to belong to Austria according the Svištovo peace, 1791. The population of the region had to leave their homes and settle down in the neighbouring Bosnian area. They hoped that the region will be under the Ottoman authorities again. When it was not the case they tried to do it by force.

The intrusion of the Ottoman subjects of the Ostro?ac captaincy to the territory, which was given by the Sultan to the Austrian Emperor, 12 April 1809, was a precedent in this area. Namely, there used to be, from time to time, some intrusions from both parts of the boarder line. Usually a smaller group, mostly those people who offended the law and authorities, intruded to the neighboring area, plundering and robbing the cattleship or they took a revenge on a powerful person, they felt a dislike. This time the Bosnian boarder guards intruded into the Austrian region intending to conquer it, namely to return it to the former position, which used to be prior to coming under Austria, 1796. It was obvious from the fact, after succesfully performed conquest of the territories, they destroyed those settlements that had been built up on the sites of fire, their earlier homes. In the region poor in the tillable land, each loss of the territories, at the same time meant the population expel and going to a alredy overpopulated country. In this way the population of the region had to suffer, to be densely populated in order to make more space for the exiled people to settle down.

The decision of the boarder guards to attack right in April and take Cetingrad back was also influenced by the international affairs and the anymosity of Austria and France in the neighbourhood of the Bosnian eyalet (region, adminstrative unit). France and Austria were at war, the region was beyond the main fightings, but the skirmish wherever they were, still needed some smaller military units and contributed to the weakness of the forces on the main front line. This fact guided the French counsul in Travnik, Pierre David, when he persuaded the Bosnian boarder men to attack and the Austrian frontiers to be attached to the area. The Counsul promised the Bosnian boarder men if they conquer the region successfully, France will enable them to stay within the Ottoman Empire for good. The news was contradictory whether the French emperor was behind the promise, for sure the Counsel had marshal Marmont's agreement.

135

Galib Šljivo, Prvi pokušaj Bosanskih krajišnika da vrate Cetingrad... Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 111-136.

"When the conflicting area entered the Illyrian provinces, then marshal Mar-mont forced the Bosnian valija (governor) to withdraw the Ottoman subjects from the area. The boarder line population was surprised by the sudden change of the French policy, so the boarder guards and marshal Marmont brought massive military forces to the region. The superiority was on the French side. The Bosnians convinced themselves that the politics is not in favour to stick to justice and the promises in diplomacy are of a short life.

136